Nije „Moj prvi Gashaku (treći dio)”, nego „Moje prvo i drugo polaganje” :)

Znam da je prošlo prilično vremena od zadnjeg posta, ali bolje ikad, nego nikad, zar ne? Ovo pišem kao nastavak na prošli post, ali u malo proširenom izdanju. Originalna ideja je bila da jedan post posebno posvetim samom polaganju, ali kako je ovogodišnji Gashaku iza nas, pokušat ću usporediti dojmove sa prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg polaganja.

Kod prvog polaganja za pojas osjećala sam se znatno opuštenije i puno manje opterećeno. Vodila sam se onom „Što bude, bit će.” Atmosfera je tada bila puno „nabrijanija” jer nas je puno polagalo i svi su nešto čitali ili vježbali. Kad je došlo četiri popodne svi zajedno smo krenuli prema obližnjoj čistini okruženoj što drvećem, što grmljem. Bilo je dosta nas „malih bijelih”,pa nekoliko „velikih bijelih”, nekoliko „zelenih” i jedna „smeđa”. Poredali su nas u redove po pojasevima, od najmlađih, do najstarijih. O’Sensei je sjedio ispred nas. Promatrao nas je šutke dok je Sensei Marija postavljala pitanja i zadavala zadatke, a Sensei Boris u tišini nas obilazio, testirao i promatrao stavove. Sve je prolazilo relativno dobro, ali jednog detalja ću se valjda sjećati zauvijek. Zadatak je bio opisati i izvesti Yoko Geri. Više se ne sjećam tko ga je opisivao, ali svi smo ga demonstrirali, sa lijeve i sa desne strane. Izvodila sam taj nožni udarac u stranu, prvo desno, pa onda lijevo i mislila: „Wow, pa meni ovo ide super.” I onda se čuo glas O’Senseia. I nisu mi se riječi toliko urezale u pamćenje, koliko ton: „Ružice, ovo nije dobro.” Kao da je vlak protutnjao i pregazio me. I pogledam u tu lijevu nogu, a stopalo stoji ravno, kao da se njime upirem u neki nevidljivi zid. I umjesto da se vidi kako udaram sokutom, tj. bridom stopala, ja udaram samim stopalom. U tom trenutku sam pomislila da je gotovo, da nisam položila. I iako sam mislila da mi to neće smetati, ta ideja da možda neću položiti, ipak mi nije bilo svejedno. U tom trenu u meni kao da se nešto slomilo, kao da mi je srce puknulo. Ipak sam željela taj legitimni bijeli pojas, tu jednu zelenu crticu.Kad se za večerom pročitalo tko je sve položio i za koji Kyu, i kad je pročitano i moje ime bila sam sretna i bilo mi je drago, ali nisam mislila da sam baš zaslužila.

Ove godine, nervoza kod mene je bila sve prisutnija što se Gashaku približavao. Sa jednog od posljednjih treninga sezone u Dojou Gornji Grad otišla sam uvjerena da više ništa ne znam, ni jedan stav, ni jednu tehniku, ni onu jednu Katu koju smo bjesomučno vježbali svaki trening barem 15 minuta, ako ne i pola sata, u prosjeku. I ponovno sam pokušala samu sebe uvjeriti da mi to ne znači puno i da nije problem ako ne položim za 7. Kyu. Ali ovaj put mi je značilo puno, jer Kempo je postao dio mog života. Ove godine stvarno sam željela te još dvije zelene crtice. Atmosfera je bila nešto manje dinamična, a to pripisujem činjenici da nas je znatno manje polagalo nego godinu ranije i nije bilo tog masovnog ponavljanja, vježbanja, navlačenja viših pojaseva da pomognu nižima. Kad je došlo vrijeme, svi zajedno oformili smo jedan veliki krug. Na poziv O’Senseia počeli su se izmjenjivati bijeli pojasevi, i tako sami, u svom ritmu izvodili su Pingan Ichi Katu. Zatim je došao red na nas tri, malo više bijele. Matija i Goran i ja između njih. Stojim i čekam da netko nešto kaže (ime Kate i Ritsu Rei). Nitko ništa i pomislim „Pa ja ću”, jer sam samo htjela da to sve završi. „Pingan Ichi! Ritsu Rei! Hajime!”. Dva puta smo ju radili i drugi put znam da sam pogriješila, i po ne znam koji put se naljutila na sebe, ali sam nastavila. Tresla sam se kao šiba na vodi, kako se kaže, i bilo mi je neizmjerno drago kad je bilo gotovo. Kad smo nakon kratke stanke ponovno oformili krug, Sensei Goran je pročitao sve koji su položili. Krenulo je čestitanje i tada sam bila na rubu da se potpuno slomim. Taj osjećaj sreće i svi ti divni ljudi koji ti prilaze sa ogromnim osmjesima na licima u kojima vidiš stvarnu sreću i vidiš da im je drago zbog tebe, pa to se ne može mjeriti ni sa čime! I ti prilaziš njima i srce ti puca od sreće jer znaš da su svi do jednoga zaslužili tu jednu, dvije crtice, tu novu boju pojasa. Ljudi, hvala vam svima na još jednom divnom Gashaku! Jedva čekam iduću godinu. 🙂

Kempo, život, ratništvo

Kempo bi se trebao vježbati u ozračju razbijanja slijepog dogmatizma. Nakon treninga ponekad je potrebno postaviti totalno oprečne teze vezane uz efikasnost osnovnih tehnika od onih koje se uče na školski način. Klasična kombinacija osnovnih tehnika je Mae Geri Kekomi (na semete strani) i Gedan Barai (na ukete strani) i druga kombinacija je Chudan Tsuki i Uchi Uke. Malo po malo kroz vlastito iskustvo treba dolaziti do realnih spoznaja o efikasnosti pojedinih Uke-a. Brzi direktni udarac u srednji dio tijela praktički je nemoguće obraniti školskim Uchi Uchi Ukeom – što zbog brzine kojom treba odraditi blok što zbog položaja tijela. Da bi Uchi Uke bio efikasan mora u najmanju ruku biti duplo brži od Tsukija, a to je praktički nemoguće zbog kružne putanje ruke koja radi školski blok.
U obranu osnovnih postavki Kempo Kihona treba uzeti u obzir i pojam Senrigan (predviđanje). Senrigan je u samurajsko doba bilo isključivo povezan uz ratničku primjenu. Sen, Sen No Sen i Go No Sen predstavljaju tri dubine intuitivnog percipiranja pokreta prije nego li je pokret fizički započeo. Osoba koja ima razvijenu ovu sposobnost bi ipak mogla odraditi školski Uke bez obzira na brzinu dolazećeg udarca. Pravo je pitanje tko to može u stvarnosti i demonstrirati. Ova vrst percepcije (osim fizičkog aspekta) razvija Uke na jedan potpuno drugi način gdje Uke proizlazi iz dubinskog nenasilja, iz svijeta gdje su duhovni ciljevi uvijek ispred ratničkih, pa se i sama misao o nasilju kod napadača razvodnjava. To je PRAVI Uke.
Ipak školski Uke se može efikasno primjeniti i bez jako razvijenog Senrigana. Dovoljno je promijeniti Dachi, položaj tijela, malo se izvinuti, odraditi kombinirani Tai Uke (blok tijelom ili izmicanje) i školski Uke dobija puni sjaj. Svi koji vježbaju su to mogli kroz vlastito iskustvo doživjeti. Malo fleksibilnosti – maksimalni učinak bez promjene osnovnih principa.
Osim toga školski Uke-i predstavljaju riznicu pokreta. Svaki naš Uke u sebi ima još nekoliko drugih blokova koji se ne naglašavaju, ali su tu. Neki blokovi u svojim pokretima čak imaju i udarce. Školski Uke je izuzetno bitan i treba ga uvijek vježbati, ali istovremeno svatko mora biti svjestan kada, kako i u kojoj situaciji ga primjeniti. Mi vježbamo uvijek najtežu varijantu iz nekoliko razloga, a ovdje bih naglasio psihološki aspekt. Ostati miran i nepomičan i imati vjere u svoj blok usprkos razarajućem Tsukiju koji ide ususret. Simbolički gledano – surovo suočavanje s najgorim i najopasnijim životnim situacijama. Osim toga uz malu prilagodbu životnog stava (Dachi), Uke ili primanje ima potpuno preusmjeravajući efekt koji se ne veže na primatelja. Onaj koji prima/preusmjerava je potpuno u dubini svog bića netaknut životnom situacijom koja je naizgled neizlazna, dapače problem (Tsuki/Geri) prolazi pokraj, dok onaj koji prima (Ukete) efikasno izvodi kontra akciju ili Goroshi.
Kempo u životnim situacijama je jednostavan, jer se principi Kempa lijepo mogu primjeniti na život.

Onog koji primjenjuje Kempo principe na svoj cijeli život, životne situacije i svoju okolinu možemo slobodno zvati Produhovljeni ratnik!

Malo o Kempu kojeg prakticiramo

Kempo koji se podučava kod nas je jedinstven na svijetu. Iako to zvuči nevjerojatno, možda i pretenciozno – ipak je tako.

Cjelovitost kempa koja uključuje sve aspekte tjelesnog, mentalnog i duhovnog bića svakog pojedinca i praksa koja teži tom ujedinjenju je stvarno jedinstvena. Ne zato što druge slične prakse ne govore isto, nego zato što mi, koji vježbamo svakodnevno, kroz treninge i praksu svjedočimo toj tvrdnji.

Treninzi odista znaju biti teški – nekad tjelesno nekad mentalno. Ponekad su i malo dosadni, jer se stalno ponavljaju iste ili slične tehnike. Mi kažemo poliraju se tehnike tako da uđu u kosti, krv, genetski kod kempo vježbača. Međutim kroz to “poliranje” se defacto polira um kempo studenta, kroz to “poliranje” Kempist dobija fokus i lakše se usredotočuje na izazove u Dojo-u i izvan njih. Lakše se nosi sa životnim izazovima.

Temelj našeg kempa je Produhovljeno ratništvo. Kempo je u srži borilačka vještina. Svaki Kempist se bori na svakom treningu – najviše sam sa sobom. Da izdrži taj još jedan trbušnjak (160-ti po redu) ili 40-ti sklek, 648 Chudan Tsuki ili da na padne na pod tijekom držanja Kiba Dachija nakon 20 minuta. To su sve male i velike pobjede koje daju motiv i želju za nastavkom vježbanja. A najviše se cijeni osjećaj nakon treninga – kad cijelo tijelo blago bridi, um je smiren i opušten i ne postoji niti jedan problem na svijetu koji nije rješiv. Taj dio je neprocjenjiv, nezamjeniv i nedoživljiv igdje drugdje.

Osim toga Produhovljeni ratnici cijelo vrijeme imaju na umu Dojo Kun – obećanje koje daju na početku i na kraju treninga.

WAREWARE WA KO NO RENSHUGA
HEIWA TO JINSEI NO
RIKAI IETO
TUNAGARI MATA
WAREWARE NO KAMIGA
KEMPO NI
OITE EIEN NI
WAREWARE O MICHIBE ITE
KUDASURU KOTO
O NEGAU

U prijevodu:
“Mi ovdje okupljeni obećajemo da ćemo vježbati na putu mira, te da će nas naša viša svijest voditi unutar Kempo treninga i na putu istine. Nastojat ćemo da dobro u nama uvijek pobijedi zlo. Uvijek ćemo pamtiti ovo obećanje.”

To je još jedan podsjetnik uzvišenog cilja vježbanja Kempa kod nas.

Imamo i nešto o nama na Wikipediji pa ovom prilikom dijelim link.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bijeli_Lotos_Kempo

 

 

Kempo sezona 2015/2016

Sezona 2015/2016

Treninzi Kempa počinju 7.9.2015. u ponedjeljak u 18:00 na Gornjem Gradu.

Sezona ispred nas će biti kudikamo drugačija i dinamičnija. Dojo sa DIF-a se preselio na Gornji Grad i od sada imamo termine svaki radni dan na istom mjestu – Gimnazija Tituša  Brezovačkog, Gornji Grad.

Svaki dan trenig će voditi drugi Sensei što će uvesti zanimljivu dinamiku podučavanja.

Seminari će biti drugačije organizirani pa će održavanje seminara biti isključivo na zahtjev članova.

Raspored Kempo Sensei-a po danima

Ponedjeljak:  Goran Stoklasa, Sensei 1.dan
Utorak:          Josip Pintač, Sensei 3.dan
Srijeda:          Marija Brgles, Sensei 1.dan
Četvrtak:       Jana Bedek, Sensei 1.dan
Petak:           Goran Pizent, Sensei 2.dan

Za sve zainteresirane prvi trening je besplatan.