Nije „Moj prvi Gashaku (treći dio)”, nego „Moje prvo i drugo polaganje” :)

Znam da je prošlo prilično vremena od zadnjeg posta, ali bolje ikad, nego nikad, zar ne? Ovo pišem kao nastavak na prošli post, ali u malo proširenom izdanju. Originalna ideja je bila da jedan post posebno posvetim samom polaganju, ali kako je ovogodišnji Gashaku iza nas, pokušat ću usporediti dojmove sa prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg polaganja.

Kod prvog polaganja za pojas osjećala sam se znatno opuštenije i puno manje opterećeno. Vodila sam se onom „Što bude, bit će.” Atmosfera je tada bila puno „nabrijanija” jer nas je puno polagalo i svi su nešto čitali ili vježbali. Kad je došlo četiri popodne svi zajedno smo krenuli prema obližnjoj čistini okruženoj što drvećem, što grmljem. Bilo je dosta nas „malih bijelih”,pa nekoliko „velikih bijelih”, nekoliko „zelenih” i jedna „smeđa”. Poredali su nas u redove po pojasevima, od najmlađih, do najstarijih. O’Sensei je sjedio ispred nas. Promatrao nas je šutke dok je Sensei Marija postavljala pitanja i zadavala zadatke, a Sensei Boris u tišini nas obilazio, testirao i promatrao stavove. Sve je prolazilo relativno dobro, ali jednog detalja ću se valjda sjećati zauvijek. Zadatak je bio opisati i izvesti Yoko Geri. Više se ne sjećam tko ga je opisivao, ali svi smo ga demonstrirali, sa lijeve i sa desne strane. Izvodila sam taj nožni udarac u stranu, prvo desno, pa onda lijevo i mislila: „Wow, pa meni ovo ide super.” I onda se čuo glas O’Senseia. I nisu mi se riječi toliko urezale u pamćenje, koliko ton: „Ružice, ovo nije dobro.” Kao da je vlak protutnjao i pregazio me. I pogledam u tu lijevu nogu, a stopalo stoji ravno, kao da se njime upirem u neki nevidljivi zid. I umjesto da se vidi kako udaram sokutom, tj. bridom stopala, ja udaram samim stopalom. U tom trenutku sam pomislila da je gotovo, da nisam položila. I iako sam mislila da mi to neće smetati, ta ideja da možda neću položiti, ipak mi nije bilo svejedno. U tom trenu u meni kao da se nešto slomilo, kao da mi je srce puknulo. Ipak sam željela taj legitimni bijeli pojas, tu jednu zelenu crticu.Kad se za večerom pročitalo tko je sve položio i za koji Kyu, i kad je pročitano i moje ime bila sam sretna i bilo mi je drago, ali nisam mislila da sam baš zaslužila.

Ove godine, nervoza kod mene je bila sve prisutnija što se Gashaku približavao. Sa jednog od posljednjih treninga sezone u Dojou Gornji Grad otišla sam uvjerena da više ništa ne znam, ni jedan stav, ni jednu tehniku, ni onu jednu Katu koju smo bjesomučno vježbali svaki trening barem 15 minuta, ako ne i pola sata, u prosjeku. I ponovno sam pokušala samu sebe uvjeriti da mi to ne znači puno i da nije problem ako ne položim za 7. Kyu. Ali ovaj put mi je značilo puno, jer Kempo je postao dio mog života. Ove godine stvarno sam željela te još dvije zelene crtice. Atmosfera je bila nešto manje dinamična, a to pripisujem činjenici da nas je znatno manje polagalo nego godinu ranije i nije bilo tog masovnog ponavljanja, vježbanja, navlačenja viših pojaseva da pomognu nižima. Kad je došlo vrijeme, svi zajedno oformili smo jedan veliki krug. Na poziv O’Senseia počeli su se izmjenjivati bijeli pojasevi, i tako sami, u svom ritmu izvodili su Pingan Ichi Katu. Zatim je došao red na nas tri, malo više bijele. Matija i Goran i ja između njih. Stojim i čekam da netko nešto kaže (ime Kate i Ritsu Rei). Nitko ništa i pomislim „Pa ja ću”, jer sam samo htjela da to sve završi. „Pingan Ichi! Ritsu Rei! Hajime!”. Dva puta smo ju radili i drugi put znam da sam pogriješila, i po ne znam koji put se naljutila na sebe, ali sam nastavila. Tresla sam se kao šiba na vodi, kako se kaže, i bilo mi je neizmjerno drago kad je bilo gotovo. Kad smo nakon kratke stanke ponovno oformili krug, Sensei Goran je pročitao sve koji su položili. Krenulo je čestitanje i tada sam bila na rubu da se potpuno slomim. Taj osjećaj sreće i svi ti divni ljudi koji ti prilaze sa ogromnim osmjesima na licima u kojima vidiš stvarnu sreću i vidiš da im je drago zbog tebe, pa to se ne može mjeriti ni sa čime! I ti prilaziš njima i srce ti puca od sreće jer znaš da su svi do jednoga zaslužili tu jednu, dvije crtice, tu novu boju pojasa. Ljudi, hvala vam svima na još jednom divnom Gashaku! Jedva čekam iduću godinu. 🙂

Godišnji Kempo seminar – Nenji Kempo Gashaku 2015

I ove godine se Kempo seminar održao na Mrežnici u gostoprimstvu domaćina Gvide (http://www.mreznica.com/).

O’Sensei je vodio četvrtodnevni seminar koji je bio u ozračju uravnoteženosti treninga i meditacije. Tijekom seminara su uvijek bili na umu temeljni cieljvi Kempa, a to su mir, sklad i mudrost.

Odrađena su i polaganja te su položili za pojaseve:

8.kyu Željka Stampf i Darko Mak
5.kyu Jasna Žmak i Ozren Švegović
4.kyu  Tomislav Senegačnik

Čestitamo još jednom svima i vjerujem da je i ovaj seminar donio puno pozitivnih plodova svim sudionicima

Fotografije se mogu vidjeti u galeriji http://www.kempo.hr/index.php/nggallery/kempo-fotke/gashaku-2015?page_id=175

Svi sudionici seminara su dobili i prigodnu majicu za uspomenu na sudjelovanje.

Kako je jedan Yokasei preživio 7-dnevni seminar?!

Prošlo je nekoliko dana, a moje su misli još dijelom na Mrežnici. Prejak je utisak ostavila na mene da bih se tako olako prištekala svakodnevnici…Ja zapravo nisam bila niti Yokasei kad sam došla na Mrežnicu. Za nekoga ko trenira tek 9-10 mjeseci, ovaj 7-dnevni seminar je bio velik zalogaj! Stariji kempisti su nas („nadobudnu Goranovu mlađariju“) lagano svojim pričama pripremili na ono što nas čeka na seminaru, al osjećaj je skroz drugačiji kad si tamo prisutan i sudjeluješ u svemu ispričanom.
U jednom od mailova u kojima smo se dogovarali, Sensei Goran je napisao kako ćemo nakon ovih 7 dana izać promijenjeni. Apsolutno točno, barem šta se mene tiče. Sedam dana izolacije, daleko od civilizacije, asfalta i buke, u predivnoj prirodi okruženi grupom ljudi koji svakodnevno vježbaju, sve to navede čovjeka na određena razmišljanja, a u konačnici se dogode i poneke promjene, i unutar i van osobe.
Što sam očekivala od samog seminara? Ukratko, očekivala sam da će biti teško i zabavno. I bilo je tako. Ali još više, puno više i puno intenzivnije od toga. Bilo je ispunjavajuće, inspirirajuće, izazovno i na momente čarobno. Mislim da do kraja života neću zaboravit onaj pljusak, kad smo se već do kože mokri išli sakrit pod one grane i potom hrabro, u stilu nepokolebljivih kempo ratnika, izjurili na livadu i radili Pingan Ni. I taj smijeh, jer si sam sebi blesav, al opet toliko ispunjen pozitivnom energijom i voljom da ne posustaješ u svojoj namjeri. Eto npr. to je za mene bilo čarobno 🙂
Ili onaj prvi ranojutarnji trening.. Ne sićam se kad sam zadnji put tako pospana uživala u nečemu. Sunce tek izlazi, trava lagano mokra, tišina oko nas, oči na pola koplja, a ja učim Tensho Katu i guštam. To mi je bio jedan od dražih treninga, to je bilo nešto potpuno novo za mene, u svakom smislu!
A kako zaboravit malog Pavela kad je hrabro dopuzao u krug dok smo izvodili razne tehnike?! 😀  Da sad krenem pisat o svemu, ovo ne bi bio osvrt nego knjiga, al’ prvu knjigu ipak ostavljam Jasni :). Previše je dojmova o kojima bi se moglo danima, tjednima pisati..


Osobito mi je drago da sam imala priliku raditi s toliko Sensei-a, s toliko ljudi… od svakog imaš priliku nešto naučiti, od svakog „uzmeš“ djelić za sebe! Ali ne samo u fizičkom smislu. Mi smo praktički živili skupa 7 dana, i to na neki način poveže ljude, barem malo. Odnosi se prodube, prelaze na neku višu razinu, i ono šta je zanimljivo, upoznaješ i samog sebe. Eto, ako ništa drugo, da mi je neko ima godinu dana rekao da ću se dizat u 6 ujutro da bi meditirala (pokušavala meditirat 😀 ) rekla bi mu da je lud, al’ izgleda da smo i mi sami sebi tajne na neki način. Čovjek nekad samog sebe ponajviše iznenadi. A moram priznat da je mene kempo već nekoliko puta doveo u takvu situaciju. Dijelom mi je zato toliko i drag 🙂
Jesam li naučila nešto novo na seminaru? Naučila sam puno novih stvari (od puno različitih ljudi) al’ i utvrđivala i ispravljala staro gradivo, a nadam se i popravila barem neke greške.
Ne znam je li uopće moguće otići doma „prazan“ nakon ovakvih 7 dana?! Ako se itko takav vratio, mislim da onda nije ni bio tamo s nama.
Možda koja pametna za kraj?! 😛 Hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u mojim metamorfozama na Mrežnici. Vidimo se dogodine, nadam se na istom mjestu!

Ivana Š.

Kempo Nenji Gashaku Mrežnica 2014

Godišnji seminar (Nenji Gashaku) je održan u selu Mrežnica pored istoimene rijeke.
Bili smo smješteni u 4 kuće.

Kuće smo unajmili od izuzetno ljubaznog i dobronamjernog domaćina Gvide iz OPG Eko-Turizma koji se potrudio svim silama da nam bude lijepo, vrhunski kuhao da ne budemo gladni i praktički je svaku našu želju ispunjavao gotovo trenutno. Ponekad bi nas počastio, ponekad ispričao zanimljive priče, dao gratis kajaking i savjet kamo ići u slobodno vrijeme. Uvijek je sve bilo spremno i na vrijeme sa zamamnim mirisima koji su vukli da se sjedne u trpezariju i počne jesti.
Svima preporučamo kuće, smještaj i pogotovo hranu koju radi Gvido. Više detalja na www.mreznica.com

Na seminaru nas se skupilo u jednom trenutku čak 30. Sve je počelo 18.6.2104 s proslavom dva rođendana – Yokasei Ivane Šitum i Sensei Gorana Pizenta. Domaćin Gvido iz OPG Eko-Turizam počastio je cjelokupno društvo s pečenim janjcem, Goran je utažio svima žeđ pivom, a Ivana nas je zasladila vrhunskom tortom. U ponoć se gledala utakmica Hrvatska-Kamerun. Bez obzira na to što se kasno išlo spavati svi prisutni su se probudili rano ujutro u 6 kako bi stigli na Kempo Yogu i meditaciju.

Osim odraslih imali smo i najmlađeg sudionika Kempo seminara – malog Pavela (sin Jane i Marka) koji je dobio svoju majicu i na svoj jedinstven način sudjelovao u seminaru.

Na početku seminara ujutro smo vježbali uvodne sekvence iz Tensho (kin. Tien Shao) Kate. Stariji učenici su pomagali mlađima i u individualnim podučavanjima pokušali pojasniti pokret i obrazac disanja.
Poslije doručka (koji je bio u 8:30 svaki dan) smo krenuli s Kempo treninzima koji su trajali dva sata za sve, i dodatnih sat vremena za smeđe odnosno crne pojaseve. U tih sat vremena zeleni i bijeli pojasevi su se samoorganizirali i vježbali za polaganje ili utvrđivali Kate koje znaju pod vodstvom viših zelenih pojaseva.

Program seminara je bio obješen na svaku kuću.

Od četvrtka popodne do subote navečer vodstvo na seminaru je preuzeo Sensei Goran Pizent uz pomoć Sensei Marije i Sensei Jane sve do povratka glavnog učitelja O’Sensei Ensan Tomio-a. O’Sensei je vodio večernju i jutarnju meditaciju i Kempo Yogu i prvi jutarnji Kempo trening nakon čega se brzo vratio u Zagreb.

U petak poslijepodne svi Kempisti su proživjeli pravo vodeno krštenje – vježbali smo svi Pingan Ni usred najjačeg pljuska pored slapova Mrežnice. Vodenije jednostavno nije moglo biti. Nakon 45 minuta treninga, mokrih Gijeva i visokog morala s novim znanjima vratili smo se u naše kuće kako bi se osušili i popili čaj kojeg nam je za ovu priliku spremila Sempai Dijana. Nakon čaja ostatak dana smo odradili masažu.

Sensei Goran Stoklasa

U subotu navečer su se dogodila dva važna događaja: Kempo Bijeli Lotos je postao bogatiji za još jednog učitelja Kempa – Goran Stoklasa je promoviran i postao je Sensei. Istu večer kasno navečer se iznenadno dogodilo polaganje za ostale pojaseve. Pri tome je uz nepovoljne uvjete (mokra trava, grbav teren) položeno čak 13 pojaseva. Položena su dva 4. kyu-a (Seito Božo Važić i Seito Darija Žilić) koji užurbano koračaju prema smeđim pojasevima. Ozren Švegović je položio za 6.kyu ili zeleni pojas. Od bijelih položili su: 7.kyu Berislav Šipek i Katarina Arić, 8.kyu Ivana Šitum, Vesna Šikić, Tana Tandarić, Iva Fejzagić, Đuro Oršolić, Ante Turudić, 9. kyu Inga Paukner Stojkov i 10.kyu Alen Vidović.

U nedjelju nakon jutarnje meditacije i treninga koje je vodio O’Sensei vodstvo je do kraja seminara, idućih 3 dana preuzeo Sensei Goran Pizent. Tijekom seminara imao je veliku pomoć ostalih Sensei-a Marije, Jane i Gorana Stoklase.

Na večernjim meditacijama prošli smo čak 4 vrste raznih praksi od standardne pomnje na dah, preko “Tihog osvjetljavanja” do mikrokozmičke orbite i osvještavanja 5 Tenrinova. Svakako je većina osjetila što znači fokus na određeni dio tijela što im je dalo još više vjere i energije za daljnje meditativne prakse.

Od Kempo praksi radio se širok spektar tehnika, Kumite-a i vježbanja snažnih i vatrenih Tsukija. Od Kata vježbala se detaljno Pingan Ni i Pingan Yon Kata. Ujutro je ponavljana Tensho Kata.

Jedan od jutarnjih treninga bio je rezerviran za dvosatno planinarenje i kajaking. Vježbala se Pingan Ni Kata, a Božo i Darija su vježbali Pingan Go.

Seminar je bio sveobuhvatan, prepun događanja, druženja, novih iskustava i novih znanja. Nitko sa seminara nije izašao, a da nije  probao, osvijestio ili utvrdio neku novu tehniku ili naučio nešto potpuno novo. Seminar je mnogima osvijetlio zamračene dijelove uma i Kempo tehnika koji možda nisu bili jasni do tada. Fokus seminara je bio na sitnim detaljima i osvještavanju tehnika iz kojih bi trebalo iznići “eterično” iskustvo.

Tijekom seminara učitelji su bili pred teškom kušnjom jer su ih svi učenici detaljno i temeljito ispitivali sve vezano uz Kempo tehnike, meditacije, primjenu Kempa u životu – sve do najsitnijih detalja. Na pitanja su odgovarali iz svog iskustva i pokušali dočarati smisao Kempa. Velik broj pitanja i visoka zainteresiranost pokazuje visoku motiviranost i želju za napretkom Kempo studenata što je san svakog učitelja.

2014 godina je za nas u Kempo svijetu značajna po mnogim događajima – dobili smo 4 nova zelena pojasa, jake mlade snage, najduži seminar od čak 7 dana, 13 novih pojaseva i promociju jednog crnog pojasa Sensei Gorana Stoklasu.

Seminar je svakako bio jedno veliko i nezaboravno iskustvo za sve.

Slike sa seminara se mogu vidjeti ovdje http://www.kempo.hr/?page_id=175&album=1&gallery=20

Sensei Goran

Seminar s naglaskom na element Zrak (25.01.2014.)

Jedan od težih, žešćih i bolnijih Kempo seminara. Većina ljudi se trudila i davala maksimum tijekom seminara. Primarni naglasak je bio na PIngan Yon Kati, ali radili smo i uvodne zračne meditacije, tehnike disanja i osvještavanja zraka.

O’Sensei je kontinuirano naglašavao važnost lakoće u tijelu, lakoće i brzine pokreta kako bi se što bolje moglo otjeloviti sve ono što predstavlja element Zraka u Kempu.

Svi koji su se u potpunosti predali elementu zraka osjećali su rezultate seminara i nekoliko dana nakon što je završio. Svakako jedinstveno iskustvo koje se rijetko kad može doživjeti u normalnim okolnostima na treninzima.

Detaljno izvješće O’Sensei-a može se pročitati na ovom blogu:

http://kempo-bijeli-lotos.blogspot.com/2014/01/25012014-seminar-s-naglaskom-na-element.html