Kako je započeo Kempo put jedne Yokasei

Malo više od godine dana prošlo je otkako sam prvi put ušla u dojo. Tada nisam ni znala kako se to mjesto zove, jer je za mene bila obična sportska dvorana jedne škole. Veljača 2017. godine, osnovni tečaj borilačke vještine koja se zove Kempo bio je pred vratima. Osvanuo je prvi dan novog radnog tjedna, a sa njim i moj prvi trening Kempa. Došla sam do Trga, izašla iz tramvaja i krenula Radićevom prema Kamenitim vratima, nakon Kamenitih vrata skrenula u Habdelićevu i evo me. Ne sjećam se više točno jesam li došla sama ili sam nagovorila prijateljicu da se nađemo negdje ispred škole. Inače, ona je jedan od razloga zašto sam uopće krenula na tečaj. Neko vrijeme mi je pričala o Kempu, a ja bih je slušala sa zanimanjem kakvo sam rijetko kojoj temi poklanjala. Ali, uvijek je postojala neka „prepreka” da se prijavim. Ili nisam imala novaca ili sam jednostavno bila „preeeedaaaleeekooo” (što su mi i inače bile česte isprike za mnoge druge stvari). I došao je siječanj 2017. godine, ja sam konačno preselila u zonu tramvaja, a na jednu društvenu mrežu mi je stigla poruka: „Sad živiš u Zagrebu, pa razmisli :)” sa poveznicom na detalje o osnovnom Kempo tečaju.

I eto me, ispred škole. Sad kad razmislim, bila sam sama, jer se sjećam lagane nelagode zbog dolaska na mjesto gdje nikad nisam bila i zbog susreta sa ljudima koje nikad nisam vidjela. Ušla sam u školu, a ono… Hodnik prepun ljudi u kimonima (Keiko-Gijima (kako bi se to dekliniralo ???)) i nekoliko njih sa strane, u „civilki”. Prijateljica mi je napisala detaljne upute kamo moram doći: „Ideš ravno, pa skreneš desno. Prva ti je muška svlačionica, ravno je ženska.” I tako, hineći (samoj sebi valjda) samopouzdanje jer sam nova, a znam kamo trebam ići (hej! uspjeh samo takav!), koračala sam među ljudima u kimonima da dođem do svlačionice. „Izgledalo je kao da sam oduvijek ovdje”, pomislila sam, iako vjerojatno, nikoga to nije bilo briga. U svlačionici komešanje, brbljanje, cure se presvlače, pričaju o vikendu, oblače jakne (haori), hlače (zubon), vežu pojaseve (obi). Dolazi i prijateljica, upoznaje me sa nekim curama. „Sve su jako vesele, pristupačne, drage”, pomislila sam. Oblačim svoju novu trenirku i majicu. Spremna sam!

Ulazim sa ostalima u dvoranu. Najgore od svega mi je bilo što prijateljica i ja nećemo zajedno vježbati, jer „tečajci” i „stariji” vježbaju odvojeno iz više nego očitih razloga, kao što su utreniranost i razina znanja. Nisam sigurna zašto mi je to bilo strašno. Ili sam bila sramežljiva (što je za osobu u 30-ima malo neobično) ili me bilo strah (da ću biti „najgora od sve djece”). Stali smo u krug, nas desetak i dva učitelja (Senseia). Ako me pamćenje dobro služi prvi trening i nije bio klasični trening, već samo kratko upoznavanje sa poviješću Kempa, samom idejom Kempa i nešto zagrijavanja, istezanja i aerobnih vježbi. Godinu dana nakon, svi su mi se treninzi sa tečaja nekako stopili u jedno i pomiješali. Jedino što se sjećam sa jednog od prvih treninga bio je glas jednog od Senseia koji je govorio za vrijeme trbušnjaka (nas 10 ili 12, svatko je brojao deset): „Sad ćemo vidjeti tko je ozbiljan i tko ne odustaje.” To mi se malo učinilo kao da smo u vojsci, ali nije bilo važno, jer sam ja već tada znala da ne odustajem. I napravila sam tih stotinjak trbušnjaka, iako sam trbušnjake zadnji put radila… Ahm… Pa, ne sjećam se točno kad. I umirala sam, ali sam znala: „Od ovoga ja NE odustajem!” U drugoj polovici dvorane „stariji” su imali svoj trening. Bacila bih povremeno pogled da vidim što se tamo događa. Prvi put kad sam ih pogledala bili su izvodili nešto što je meni izgledalo kao Tai Chi (meni koja je Tai Chi vidjela samo na televiziji). Činilo mi se lijepo, jako graciozno, smirujuće, meditativno i zanimljivo (koliko sam na sekundu ili dvije uspjela vidjeti). Sve u svemu, zakačila sam se, to je bilo to, nema nikakve teorije da odustanem. I nisam.

Dolazila sam svaki ponedjeljak i svaku srijedu. Svaki je trening bio zanimljiv i drugačiji, jer nikad ne znaš što te čeka kada uđeš u dojo. A najbolje od svega, počela sam se osjećati bolje, i fizički i mentalno. Tečaj od dva mjeseca proletio je u roku keks. Sa stečenim znanjem, krenula sam na redovni trening zajedno sa još nekoliko divnih ljudi koji su mi od tog tečaja, pa sve do danas, godinu dana poslije, svakim danom sve više dragi. Iako se ne sjećam u potpunosti prvog treninga na tečaju, prvi redovni trening mi je jako živo ostao u sjećanju. Možda ne u strukturi i radnji, ali svakako u osjećaju, prvo tijekom treninga, a zatim i nakon.

Ružica Strelar, Yokasei