Moj prvi Gashaku (prvi dio)

Ponekad se dogodi da se ni ne okreneš, a vrijeme samo prođe. Upravo to se dogodilo i meni od zadnjeg posta. Ali evo, Dnevnik se vratio! I obećajem, ovaj post neće biti ni dugačak, ni komoran kao prethodni. 🙂

Dakle, nakon što sam otkrila Kempo, „odradila” tečaj, pa onda i prvi „pravi” trening, stvari su se nekako ustalile. Na treninge sam počela dolaziti relativno redovito, tri puta tjedno. Koncepti i strukture treninga su se izmjenjivali, a ja sam to sve pokušala pohvatati. I u jednom trenutku sam pomislila: „Hej, pa ja ovo uspjevam pratiti!” i sva oduševljena i ponosna na sebe živjela sam u uvjerenju kako je „to to!”. Shvatila sam! Sada samo trebam održavati to stanje. Kako li sam se samo prevarila. Nakon nekoliko tjedana treniranja, na mail je stigao poziv na veliki Kempo seminar. Godišnji Kempo seminar se zove Gashaku, a to znači zajedničko življenje. Gashaku seminar se sastoji od provođenje nekoliko dana (i noći) u zajednici s ljudima s kojima inače provodiš tri dana u tjednu na treningu, ali i s ljudima s kojima nikad nisi trenirala. Svi zajedno sada živite, družite se, trenirate, meditirate, „sastajete se” (ako se to tako može nazvati) u kumiteu (borbi). Zvuči super, zar ne!? Meni je zvučalo. Iako nisam bila sigurna i zapravo nisam mislila da sam dovoljno sposobna da sudjelujem, prijatelji i kolege s treninga nisu tako mislili. Tako da sam na moje: „Hm… pa nee znaam hoću li ići…” dobila jasno: „Naravno da ćeš ići! Tu nema nikakve rasprave!” To me malo ohrabrilo i potaknulo da počnem razmišljati o tri dana bijega iz svakodnevice.

Konačno je stigao taj jedan četvrtak u lipnju. Nas četiri smo se dogovorile da zajedno putujemo prema Petehovcu, planinarskom domu kod Delnica. Tamo se, naime, odvijao Gashaku. Tako blizu, a opet udaljen od svega. Čekalo nas je tri i neštositno dana… hm, pa nisam zapravo znala što me čekalo (one jesu, al mi nisu htjele reći 🙂 ), niti sam željela očekivati bilo što, jer tako se obično dogodi razočaranje. Ali sada imam mali problem. Približava se ovogodišnji Gashaku, a ja, budući da imam iskustvo sudjelovanja, imam i očekivanja. Ne bih ih htjela imati, ali tu su! Ok. Da se vratim na priču. Nakon relativno kratke vožnje, stigle smo na odredište. Zrak je bio divno osvježavajuć! Ovog se jasno sjećam jer je u gradu bilo vruće. Polako smo se skupljali na terasi planinarskog doma. Bilo je tu puno novih lica, a ja sam bila vesela što ću upoznati neke nove ljude i s njima trenirati. Nakon kratkog upoznavanja sa onima koje nisam znala, kao i sa O’Sensiem, krenuo je prvi trening! „Ali, u trapericama sam! Pa gdje ćemo se preskinuti, još dom nisu otvorili!?” Kao da sam vrištala u glavi. Ali kako se kaže: „Kud svi, tu i mali Mujo.”, pa hajde, Ružice, u auto i preskidaj se kako znaš i umiješ. Međutim, to je bilo lagano „zagrijavanje” za plan i program koji je bio pred nama. I tako je počela moja avantura zvana Gashaku. Trajala je tri i neštositno dana i promijenila me. Kako? Čitajte u drugom dijelu ovog „triptiha”!