(Ne)odustajanje

Počeo bih s isječkom govora jednog starog Kempo učitelja:

“Vi se nalazite na početku dugog i teškog Puta na kojem se nikada ranije niste nalazili.
Ljudi će odustajati,
nesposobni da izdrže sve napore i krize na
koje budu nailazili. Oni i drugi iz vaše okoline
pokušat će vas odvući s Puta. Pronalazit će načine
kako da vas ometu i uznemire. Ne dajte se jer
vi ste sami taj Put,
Neka vam hrabrost i strpljenje bude glavno
oružje na Putu. Upotrijebite ih dobro i mudro!

(Otomo 1969)

Ovom isječku bih dodao još nekoliko svojih misli.

Vjera u valjanost i ispravnost Kempo Puta je ta koja nas drži na treningu, u medititaciji, na seminaru, u privatnom i poslovnom životu. Kao što je i Sensei Otomo davne 1969. godine rekao – mnogi će nas htjeti maknuti s Puta. Mnogi će nas testirati. Ljudi i situacije će testirati vjeru u Put i usmjerenje. To su realne prepreke koje moramo nadvladati kako bismo i dalje bili u Kempo smislu “živi”.

Učitelj mog učitelja je znao govoriti o Kempo kosturima. O onima koji su na putu “umrli”, o onima koji više ne kroče Kempo putem. Naše je da ih pogledamo sa strane, nešto naučimo od njih i hrabro idemo dalje. Čak ako ti kosturi i govore, kao u nekim fantastičnim filmovima, ne treba se vezivati na to o čemu govore. Ono što oni govore je vrlo primamljivo i istovremeno vrlo opasno u smislu Kempo “života”. Oni  su vrlo opasni, jer na osnovu vlastitog iskustva kročenja po Putu znaju točno gdje i kad bi vjera u Kempo put mogla biti poljuljana ili srušena, a u najgorem obliku izvrnuta u potpunu suprotnost.
Biti Kempo kostur nije samo po sebi negativno. Svi smo ljudi i prije ili kasnije moguće je da posrnemo ili potpuno odustanemo. Negativno je kad ti ljudi, iz vlastitih sebičnih pobuda u svrhu vlastitog opravdanja zašto su odustali od Puta, vještim govorom nagovaraju druge da odustanu. Ne osuđujem ih, samo ih žalim, jer im ne mogu nikako pomoći da izađu iz vlastitog pakla. Ako odustaneš i razumiješ zašto si odustao i ne širiš negativnu energiju prema ostalim samo kako bi sebe opravdao – onda je to u potpunosti u redu i fer pristup. Probao sam, nisam uspio i ne krivim nikog drugog za to.

Ti tzv. “kosturi” će uspoređivati Kempo s nečim drugim, omalovažavat će ga raznim poluistinitim argumentima kako to nije borilačka vještina, kako to nije meditacija, kako to nije yoga…. Pokušat će Kempo  staviti u ravninu s popularnim sportovima – hrvanje, MMA, Karate, boks, Ju Jitsu, Judo i uspoređivat će ga. Pokušat će ga staviti u ravninu s duhovnim praksama poput raznih duhovnih grupa Božanske svjetlosti, vikend tečaja prosvjetljenja  i sl.

No treba znati da to jednostavno nije usporedivo.

To će govoriti oni koji nisu nikada shvatili pravi smisao borilaštva i kako se napreduje kroz borilaštvo. Ti ljudi – stari i budući Kempo kosturi jednostavno padnu pod teretom vlastitih očekivanja i ne znaju se BORITI s time. To govore ti veliki BORCI.

Svi koji su bili na seminaru u Jadovnom davne 2013 čuli su moje predavanje o borilaštvu i smislu borilaštva.

Ciljevi Kempa kakvog ga mi vježbamo i podučavamo nisu i nikada neće biti identični ciljevima spomenutih sportova.

Koliko ja vidim, ti stari i budući kosturi nisu svjesni vlastitih ciljeva i onoga što žele postići kroz Kempo.
Vrlo je neobično to krivo protumačiti – mir, sklad i mudrost. Velikim slovima na ona oba web site-a, ako već Senseiji nisu nikad rekli.

Ti ljudi često vide samo jedan uzak aspekt Kempa i ostalo zanemare. Bilo da je to meditacija, bilo da je to fizička borba, kate, disanje, yoga…. Svejedno – i jedni i drugo doslovce “umru” kao Kempo studenti, kao Kempo Ka s ispravnim duhom (kokoro). A zašto umru ti borci? Zato što se prestanu boriti. Umre borilaštvo u njima. Umore se. Odustanu od života.
Neki koji i krenu pravim putem – uplaše se onog što vide i osjete i opet odustanu. To je odustajanje zbog straha. Kempo je vrlo strašan kao kompresiran život u malom.

Zato poslušajmo zajedno još jednom što je Sensei Otomo imao za reći 1969. novoj grupi Kempo studenata.
“…Neka vam hrabrost i strpljenje bude glavno
oružje na Putu. Upotrijebite ih dobro i mudro!”

Imajmo na umu da poluistine i iskrivljene istine onih koji su odustali imaju veliku snagu, jer je ipak iza njih i nekakvo iskustvo. No snagu mogu imati SAMO kad im to dozvolimo. U protivnom te su riječi  neprimjetne poput ljetnog lahora usred strašne vrućine. I dodatno – težina tih riječi je nestala u trenutku njihova prestanka hodanja Kempo putem. Ovo vrijedi za sve – od onog kostura s bijelim pojasem do onog kostura s crnim pojasem. Ti pojasevi ne znače ništa, jer ne žive Kempo. Samo živućem Kempo studentu pojas nešto znači.
Živući Kempo student s ispravnim duhom nikada ne može pokleknuti, jer on ili ona zna pravo značenje riječi Semmui, Ping An, Sokuchi, Fudoshin, Gedan Barai, Segan, Saifa, Seienchin i u konačnici Kempo kao produhovljeno ratništvo. Samo da riješim termine. Kempo koji nije produhovljeno ratništvo za mene nije Kempo, koliko god neki zvali Kempo ono što vježbaju. Kad god ja kažem Kempo onda mislim na cjeloviti sustav kojeg vježbamo i koji je u svojim temeljima produhovljeno ratništvo.

Nikada nemojte dozvoliti da tuđe riječi ili akcije poremete vaš unutrašnji mir, vaš unutrašnji sklad i vašu unutrašnju urođenu mudrost oplemenjenu suosjećanjem.

Zalijevajmo te tri vrline i cilja s energijom koju oslobađamo na treninzima, meditacijama, seminarima, razgovorima… Ukoliko ih redovno zalijevamo niti jedan unutrašnji (a još manje vanjski) demon ne može pobijediti. Ti demoni jednostavno usahnu u korijenu jer im ne dajemo hranu niti vodu. Ne zalijevamo ih.

Ovo naravno ne znači da smo “smrznuti” u vremenu i situacijama. Naprotiv ovo znači da prihvaćamo promjenu i konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, prilagođavamo se promjeni i unosimo što je moguće više pozitivne energije u novonastaloj – promijenjenoj situaciji, vremenu i okolnostima. I to bez obzira jesmo li mi inicirali promjenu ili netko drugi ili samo vrijeme i društvo traže to od nas. Ne možemo vježbati Kempo kao što su ga vježbali prije 200 godina. To ne ide, jer je društvo drugačije, ljudi su drugačiji. Ono što možemo, moramo i dužni smo proniknuti što su ti stari majstori htjeli postići u danim okolnostima i vremenu s Kempom? Koji su bili ciljevi kojima su oni kroz Kempo praksu težili? To su one vječne vrijednosti, univerzalne i nepromjenjive.

Put do uspjeha nikada nije direktan – on skakuće od neuspjeha do neuspjeha kako bi na kraju, za uporne i marljive, Put doveo do uspjeha.

Zato neustrašivi Kempo Ka ide iz promjene u promjenu i u svakom novom stanju, novim okolnostima doda nešto dobro i pozitivno. Oplemenjuje situaciju i ljude oko sebe svojom titrajućom pozitivnom energijom.

I na kraju koračajte Kempo putem neustrašivo.
U svakom trenutku poboljšavajte sebe same čime poboljšavate i cijeli svijet!

Završio bih s jednom tvrdnjom poznatu onima koji su išli na tečaj Kempa ili trenutno idu. 🙂

U Kempu postoje samo dvije pogreške –
ne započeti Kempo Put i odustati od Puta.