Sensei Goran

Sensei GoranRođen 1975. u Zagrebu. Prvi susret s borilačkim vještinama je naravno ostvaren kroz filmove. Fasciniran ljepotom pokreta i mistikom starih majstora u njemu se stvara zainteresiranost prema borilačkim vještinama. Obzirom da je dosta samouk, Goran nabavlja malu knjižicu “Karate” (Masutatsu Oyama), “Karate” (Žarko Modrić) i “Karate ABC – Teki 1 i Enpi Kata” (Ilija Jorga) i pokušava iz knjiga naučiti pokrete. Tu se susreće s velikim problemom jer nije u stanju shvatiti kako točno pokret treba izgledati. Uporan kakav je nabavlja dodatnu literaturu (Kung Fu, Ninjitsu, Jeet Kune Do i sl.) i pokušava još jednom iz knjiga naučiti samoobrambene tehnike i dokučiti smisao borilačkih vještina. Rezultat tog “knjiškog” pristupa ostavlja ga s osjećajem – “Nešto ovdje ne štima…”. Nakon knjiškog neuspjeha i s punih 13. godina života učlanjuje se u Tae Kwon Do klub “Sava” i počinje vježbati WTF verziju tog sporta. Upravo te godine (1988.) WTF Tae Kwon Do se demonstrira prvi put na olimpijskim igrama u Seulu.
Upornim vježbanjem i zalaganjem Goran dobija svoju šansu na prvenstvu bivše Jugoslavije i uspješno osvaja brončanu medalju u svojoj kategoriji. Tijekom prakticiranja Taekwondo-a Goran dolazi u posjed jedne male plave knjižice na kojoj piše “Yoga i Sport” (Selvarajan Yesudian i Elizabeth Haich).

Knjiga ga toliko oduševljava da ju čita nekoliko puta i redovno vježba svaki dan Yogu po uputama iz knjižice. U tom trenutku se u Goranovom umu događa ključna spoznaja – kombinacija sporta (u tom trenutku Taekwondo-a) i Yoge je najbolja moguća kombinacija. Redovitim vježbanjem Pranajame i Yoge prije Taekwondo treninga uviđa da mu trening postaje lakši, da može puno više nego prije i da se općenito dobro osjeća. Tek će petnaest godina kasnije, kada se upozna s Kempom, shvatiti da je u mladosti otkrio “toplu vodu”.

Početkom 1990. prestaje trenirati Taekwondo jer ga ta vještina više nije zanimala, a razlozi vjerojatno leže u ulasku u adolescentno životno doba. Borilačke vještine i umijeće samoobrane od tada pa sljedećih desetak godina bivaju u potpunosti zatomljene i u sjeni nekih tada “važnijih” stvari u životu.

Yoga se s druge strane, s jednim ograničenim skupom vježbi – svako jutro Pranajama i Sirshasana (stoj na glavi), provukla sve do druge godine fakulteta. S prestankom jutarnjeg vježbanja Yoge počinje i prva neravnoteža – višak kilograma.

U jesen 2001. godine prijatelji ga stavljaju pred ultimatum – bez obzira što njega to ne interesira mora ići s njima gledati demonstraciju neke njemu dotad nepoznate borilačke vještine Kempo ili će se smrtno uvrijediti. Nakon odgledane demonstracije Kempa komentari su bili dvojaki jedni su govorili kako je Kempo brutalna ubilačka vještina, a drugi pak da je nekako “mekana” i bezlična.
Niti ne znajući u što se upušta Goran počinje s vježbanjem Kempa u školi Bijeli Lotos. U početku (godinu dvije) je to bilo dosta neposvećeno. Djelomično bi dolazio na treninge, a djelomično ne bi. Upravo takvi su bili i rezultati – djelomični. Usprkos tome što su treninzi teški i što rezultati nisu vidljivi ostaje vježbati Kempo. To je vrlo vjerojatno rezultat davno zaboravljene “spoznaje” iz mladosti o kombinaciji borilaštva i meditacije, sporta i yoge . Upravo je ta kombinacija, a pomalo i mističnost Kempo vještine probudila onu dječačku zanesenost u njemu i dala mu snage da izdrži i ne odustane.

Prvi Kempo učitelj mu je bio Sensei Josip. Tada je naučio što to znači “kultura tijela”. Vježbalo se puno i žestoko i naglasak je bio stavljen na snagu, izdržljivost i vatrenost. Ponekad se drugo jutro nije mogao ustati od silnih bolova u mišićima što je samo pokazivalo kroničnu slabost cjelokupnog organizma. Sensei Josip ga je vrlo detaljno podučavao osnovnim Kempo tehnikama. Na Kempo putu mu je na razne načine pomogao Sensei Saša pogotovo u vodenom aspektu Kempa kroz Pingan Ni Katu i kroz uvijek zanimljive i tehnički čiste slobodne borbe (Kumite). Sensei Dubravko mu je pomagao u povećanju opće kondicije i na jednom od njegovih ljetnih treninga prvi puta u najmanju ruku naslućuje što je to “Ki” ili “Chi”. Sensei Jana i Jasna su mu pomogle u popravljanju izobličene forme i razbijanju krivo naučenih pokreta i tehnika. Ukratko natjerale su ga da ponovno uči nešto što je do tada mislio da je ispravno naučio.

Nakon toga, iako cijelo vrijeme prisutan, intezivno je vodstvo na njegovom Kempo putu preuzeo glavni učitelj O’Sensei Darko koji mu je osim raznih naprednih tehnika i Kata prenio i duhovni aspekt Kempo učenja kroz nebrojene seminare i podučavanja. Tijekom svog Kempo puta Goran shvaća da su njegovi prvi pokušaji učenja borilaštva samo iz knjiga bili vrlo naivni. Međutim važnost knjiga i literature nije opala jer tek nakon dugogodišnje prakse literatura popunjava praznine u njegovoj Kempo praksi. Opširna literatura koja mu je dana na raspolaganje unutar škole Bijeli Lotos je uvelike doprinjela njegovom ispravnom shvaćanju Kempa i sveobuhvatnosti Kempa kao borilačke vještine i načina življenja.

Tijekom 2007. Goran (tada još uvijek smeđi pojas) osjeća da mu samo dva “prava” treninga nisu dovoljna za daljnje napredovanje i uz pomoć nekolicine tadašnjih Kempo praktikanata uspješno otvara dodatni termin subotom od dva sata u GŠC-u.

U svibnju 2008. Goran polaže za Shodan – crni pojas. Polaganje je održano na Velebitu u malom mjestašcu Jadovno koje je u tom trenutku bilo opasano crnim oblacima koji su zapeli na obroncima planine. Po izuzetno sklizavom terenu prepunom blata i po kiši koja je uporno padala, odbor Učitelja škole Bijeli Lotos (O’Sensei Darko, Sensei Saša i Sensei Dubravko) testira Gorana i nakon testiranja ga proglašavaju učiteljem.

U jesen 2009. godine Sensei Goran otvara svoj Dojo u Novom zagrebu. Dojo uz nekolicinu ustrajnih Kempo studenata funkcionira oko godinu dana na toj lokaciji. Krajem 2010. godine Sensei Goranov Dojo se seli na Gornji Grad u Zagrebu.  Dojo na Gornjem Gradu je vrlo živahan i Sensei Goran drži tri puta tjedno treninge. Atmosfera u Dojo-u je vrlo pozitivna, treninzi su vrlo teški i zahtjevni. Osjećaj nakon teških treninga je neopisiv. Tijekom životnog vijeka Dojo-a na Gornjam Gradu Sensei Goran je održao niz osnovnih tečaja Kempa gdje svaki tečaj traje dva mjeseca. Na tim tečajevima polaznici su sustavno i pomno uvođeni u svijet Kempa i neki su ostali u tom svijetu do danas i napreduju na Kempo putu. U prosincu 2012. Sensei Goran uspješno polaže za Ni Dan (2. dan crni pojas).

Od otvaranja svog Dojo-a do danas Sensei Goran redovito prakticira Kempo i Kempo Yogu što na redovnim treninzima, što na Kempo seminarima, što kod kuće i trudi se koristiti Kempo kao vozilo i alat za poboljšanje kvalitete vlastitog života.