Sklekovi: Mogu li ja to!? Pa, naravno da mogu!

Neki dan sam bila kod frizerke i sa busenom kose na glavi koji je izgubio svaki oblik i smisao, izrazila sam želju da nešto napravi, da ju skrati. Kroz smijuljenje me pitala je li to što sam joj donijela na glavi pokušaj puštanja kose. Rekla sam: „Ne, samo je prošlo vrijeme”. Tako je to. Nekad vrijeme samo prođe. Kao što jedna moja prijateljica zna reći: „Svako malo je petak.” Tako je, na žalost, i sa pisanjem ovog bloga/dnevnika, kako hoćete. Vrijeme je, jednostavno, prošlo. Možda je razlog neredovitog pisanja nedostatak inspiracije ili samo određena doza uljuljkanosti u sigurnost svakodnevice gdje se izgubi pojam o prolaznosti i gdje je sve predvidljivo i poznato. Lijep je taj osjećaj sigurnosti, ali nas ponekad može onemogućiti u doživljavanju i proživljavanju života. Dugo sam razmišljala o tome kako opet moram nešto napisati o Kempu. Svašta mi je padalo na pamet, ali nikako se nisam „odvažila” da sjednem i zapišem ono o čemu razmišljam. Na kraju, uz Senseiev poticaj, odlučila sam pokušati prenijeti svoje iskustvo pobijede nad samom sobom, barem u jednom smislu. 

Osjećaj uljuljkanosti koji sam ranije spomenula, mene je onemogućio u, da budem iskrena, mnogo čemu, ali konkretno u osvještavanju trenutka kada su mi sklekovi prestali biti izvor nelagode i obeshrabrenja. Sada, kada Sensei kaže: „Udetate!” bez neke posebne pobune zauzimam položaj za sklek. Nisam vjerovala da ću ikada moći napraviti 30 sklekova u komadu i to onih uskih, kod kojih laktovi obavezno dotiču rebra. Iako su mi sklekovi oduvijek bili izazov kojeg sam voljela i jedna od onih vježbi od kojih nisam odustajala, sklekove kakvi se rade na Kempo treninzima sam redovito izbjegavala. Zašto? Jer su teški, prokleto su teški. Još mi je uvijek u glavi onaj osjećaj nepodnošljive nelagode, slabosti u rukama, leđima, stražnjici, trbuhu. Osjećaj da bi nešto moglo puknuti ako ostanem u tom položaju sekundu predugo. Osjećaj da si nakon napravljenih 10 ispunila svoj potencijal i da dalje od toga ne ide. Možeš ih 10 i to je to, pomiri se sa sudbinom. Ili ih možeš 20 (uz malo varanja, ali koga onda varaš?). Kad bi mi leđa propadala, mislila bih: „Preteška mi je stražnjica”. Kada bi mi se ruke tresle i propadale, mislila bih: „Slabe su mi ruke.” ili „Ne mogu zbog zglobova”. Sada mi se čini da su to samo bili izgovori. Bila su mi potrebna opravdanja za odustajanje. Na Kempo nisam došla sa stolice ili kauča, bez ikakve kondicije i nisam došla bez ijednog napravljenog skleka, ali sam na Kempu shvatila koliko je važno biti sam svoj motivator. Ni jedan Sensei, koliko god dobar motivator bio, me ne može natjerati da vježbam nešto što ne želim. Da se razumijemo, nikad ne postane lagano. Uvijek je teško. Samo nekad je malo manje teško. Iako me još uvijek često bole zglobovi, ponekad i ramena, više mi kroz glavu ne prolaze obeshrabrujuće misli. Nakon što čujem „udetate!”, u misli mi više ne dolaze riječi kao što su: „Kada će ovo završiti!?” (kada još nismo za stvarno ni počeli) ili „Ja ovo ne mogu, tresem se, odustajem…” Puno sam razmišljala o konkretnom trenutku kada su misli o porazu i odustajanju zamijenile one koje bodre, navijaju, hrabre i nisam došla do odgovora. Odjednom sam shvatila da mogu, da Sensei broji, a ja se spuštam i dižem… doduše i mrmljam, pušem, ispuštam neke neobične zvukove, ali nastavljam i ne odustajem i mislim: „Hajde! Još jedan! I još jedan! I još jedan! Ti ovo možeš zauvijek! Svaki je prvi i svaki je zadnji!” 

Kada sam prebacila preko onog poriva da odustanem jer mi je teško, sve nakon toga postane lakše. Ne kažem lagano, samo lakše, jer sam pokazala sebi da to mogu. Nakon, sada već dvije i nešto sitno godina treniranja, mislim da mi je kondicija relativno dobra (to primijetim kada trčim na tramvaj, otkucaji srca ne divljaju, disanje se brzo smiri), ali mislim i da mi tijelo može izdržati puno više od onoga što mi ponekad um kaže da može. Sa svakim treningom Kempa iznenađuje me koliku ulogu stanje uma i misli imaju u izvedbi i kvaliteti treninga. Najljepši su oni trenutci kada um prati tijelo i obrnuto. Takvih je treninga još uvijek relativno malo, ali se broj povećava. Drago mi je da sam odlučila ići još taj jedan korak, spustiti se i dignuti još taj jedan put. Prvo najveće „zlo” koje same sebi možemo napraviti je ne pokušati, a drugo je popustiti mislima koje govore kako je to sve teško, kako mi to ne možemo i na kraju odustati. Naravno da ćemo nekad biti umorne i naravno da ćemo nekada trebati predah, samo je važno da nakon tog predaha kažemo same sebi: „Hajde! Još jedan! I još jedan! I još jedan! Svaki je prvi i svaki je zadnji”!