Nije „Moj prvi Gashaku (treći dio)”, nego „Moje prvo i drugo polaganje” :)

Znam da je prošlo prilično vremena od zadnjeg posta, ali bolje ikad, nego nikad, zar ne? Ovo pišem kao nastavak na prošli post, ali u malo proširenom izdanju. Originalna ideja je bila da jedan post posebno posvetim samom polaganju, ali kako je ovogodišnji Gashaku iza nas, pokušat ću usporediti dojmove sa prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg polaganja.

Kod prvog polaganja za pojas osjećala sam se znatno opuštenije i puno manje opterećeno. Vodila sam se onom „Što bude, bit će.” Atmosfera je tada bila puno „nabrijanija” jer nas je puno polagalo i svi su nešto čitali ili vježbali. Kad je došlo četiri popodne svi zajedno smo krenuli prema obližnjoj čistini okruženoj što drvećem, što grmljem. Bilo je dosta nas „malih bijelih”,pa nekoliko „velikih bijelih”, nekoliko „zelenih” i jedna „smeđa”. Poredali su nas u redove po pojasevima, od najmlađih, do najstarijih. O’Sensei je sjedio ispred nas. Promatrao nas je šutke dok je Sensei Marija postavljala pitanja i zadavala zadatke, a Sensei Boris u tišini nas obilazio, testirao i promatrao stavove. Sve je prolazilo relativno dobro, ali jednog detalja ću se valjda sjećati zauvijek. Zadatak je bio opisati i izvesti Yoko Geri. Više se ne sjećam tko ga je opisivao, ali svi smo ga demonstrirali, sa lijeve i sa desne strane. Izvodila sam taj nožni udarac u stranu, prvo desno, pa onda lijevo i mislila: „Wow, pa meni ovo ide super.” I onda se čuo glas O’Senseia. I nisu mi se riječi toliko urezale u pamćenje, koliko ton: „Ružice, ovo nije dobro.” Kao da je vlak protutnjao i pregazio me. I pogledam u tu lijevu nogu, a stopalo stoji ravno, kao da se njime upirem u neki nevidljivi zid. I umjesto da se vidi kako udaram sokutom, tj. bridom stopala, ja udaram samim stopalom. U tom trenutku sam pomislila da je gotovo, da nisam položila. I iako sam mislila da mi to neće smetati, ta ideja da možda neću položiti, ipak mi nije bilo svejedno. U tom trenu u meni kao da se nešto slomilo, kao da mi je srce puknulo. Ipak sam željela taj legitimni bijeli pojas, tu jednu zelenu crticu.Kad se za večerom pročitalo tko je sve položio i za koji Kyu, i kad je pročitano i moje ime bila sam sretna i bilo mi je drago, ali nisam mislila da sam baš zaslužila.

Ove godine, nervoza kod mene je bila sve prisutnija što se Gashaku približavao. Sa jednog od posljednjih treninga sezone u Dojou Gornji Grad otišla sam uvjerena da više ništa ne znam, ni jedan stav, ni jednu tehniku, ni onu jednu Katu koju smo bjesomučno vježbali svaki trening barem 15 minuta, ako ne i pola sata, u prosjeku. I ponovno sam pokušala samu sebe uvjeriti da mi to ne znači puno i da nije problem ako ne položim za 7. Kyu. Ali ovaj put mi je značilo puno, jer Kempo je postao dio mog života. Ove godine stvarno sam željela te još dvije zelene crtice. Atmosfera je bila nešto manje dinamična, a to pripisujem činjenici da nas je znatno manje polagalo nego godinu ranije i nije bilo tog masovnog ponavljanja, vježbanja, navlačenja viših pojaseva da pomognu nižima. Kad je došlo vrijeme, svi zajedno oformili smo jedan veliki krug. Na poziv O’Senseia počeli su se izmjenjivati bijeli pojasevi, i tako sami, u svom ritmu izvodili su Pingan Ichi Katu. Zatim je došao red na nas tri, malo više bijele. Matija i Goran i ja između njih. Stojim i čekam da netko nešto kaže (ime Kate i Ritsu Rei). Nitko ništa i pomislim „Pa ja ću”, jer sam samo htjela da to sve završi. „Pingan Ichi! Ritsu Rei! Hajime!”. Dva puta smo ju radili i drugi put znam da sam pogriješila, i po ne znam koji put se naljutila na sebe, ali sam nastavila. Tresla sam se kao šiba na vodi, kako se kaže, i bilo mi je neizmjerno drago kad je bilo gotovo. Kad smo nakon kratke stanke ponovno oformili krug, Sensei Goran je pročitao sve koji su položili. Krenulo je čestitanje i tada sam bila na rubu da se potpuno slomim. Taj osjećaj sreće i svi ti divni ljudi koji ti prilaze sa ogromnim osmjesima na licima u kojima vidiš stvarnu sreću i vidiš da im je drago zbog tebe, pa to se ne može mjeriti ni sa čime! I ti prilaziš njima i srce ti puca od sreće jer znaš da su svi do jednoga zaslužili tu jednu, dvije crtice, tu novu boju pojasa. Ljudi, hvala vam svima na još jednom divnom Gashaku! Jedva čekam iduću godinu. 🙂

Seienchin

Seienchin Kata je jedna od naprednijih Kata u BL Kempu i uvjet je za polaganje za crni pojas. Doslovni prijevod bi bio “daleki gorući sukob” i osim standardnih samoobrambenih tehnika i zamišljene borbe protiv više protivnika, vrlo je zanimljiva duhovno, energetsko, simbolička interpretacija Kate. Dakle interpretacija Kate u netjelesnom smislu. Uvođenje u katu i otvaranje vrata ove Kate uvijek radi Sensei, ali prolazak kroz vrata i istraživački rad nad ovom, kao i u svim drugim Katama, je uvijek na učeniku. Osobno iskustvo i spoznaja daleko više vrijede od suhoparno prenešenih istina.

Svaka Kate se može izvoditi na tri načina Shinkokyu, Kime i Hayaku. Slijedeći video je izvođenje Kate na Shinkokyu način.

Sempai Jurica i Sempai Darija – Seienchin:

 

Moj prvi Gashaku (drugi dio)

Zvoni mobitel. Piše 5:45. Glava kao bundeva, ali ajde, diži se, Ružice! I ne, nije mi glava bila kao bundeva od lude i nezaboravne noći u planinama, već od ludog i nezaboravnog dana! Iscrpljenost i manjak sna (iako se večer prije išlo spavati relativno rano) učinilo je svoje. Nakon jutarnjeg rituala skraćenog na najkraće moguće vrijeme, oblačim Keiko-Gi. Kroz prozor u sobu dopiru, u pravom smislu riječi, prve zrake sunca. Iako smo bile na kraju hodnika, čule smo komešanje kroz vrata. Otvaranje i zatvaranje vrata, šuškanje Gijeva. Za pet minuta počinje, kako mi je kasnije postalo jasno, duhovna i fizička obnova! Ljudi u bijelom slijevaju se niz stepenice, kroz ulazna vrata i van na terasu planinarskog doma. Nekome tko gleda sa strane prizor bi mu se sigurno učinio zanimljivim i neobičnim, ali kada si dio toga svega, te bijele „odore” najnormalnija su stvar na svijetu.

Jutra u treningu su, uglavnom, počinjala tišinom. Meditacija je tu bila ključna. Pomnost na dah i disanje najčešće se prakticiralo i, priznajem, to mi je još uvijek jedan od najtežih aspekata prakticiranja Kempa. Čovjek si pomisli: „Pa kaj, to je samo disanje!” ali je puno više od toga. Na Gashaku sam se po prvi puta susrela sa nekim tehnikama disanja koje znaju izmoriti više od svih Tsukija ili Gerija zajedno. Treniranje snage volje i kontrola uma je nešto u čemu se progres, rekla bih iz vlastitog skromnog iskustva, najsporije primjeti. Nisam ni sigurna postoji li ikakav progres kod mene od prvog susretanja sa nekim tehnikama disanja i meditacije na Gashaku do danas.

Naravno, trening nije trajao cijeli dan bez pauza (pa nismo Bude! iako bi neki možda voljeli biti). Nakon jutarnjeg laganog uvoda u dan, uslijedio bi doručak i nezaobilazna kava! Drugi dio treninga obično bi se sastojao od jačeg fizičkog treniranja, slijedio bi ručak, pa nastavak treninga, večera, te lagano smirivanje tijela i duha, kako sam to ja shvatila, kao priprema za spavanje.

Godinu dana nakon, kao i u slučaju početnog tečaja Kempa, prvi Nenji Gashaku ostao mi je u sjećanju više kroz osjećaje, nego kroz sam plan i program treninga i prakse. Ostala dva jutra koja su uslijedila nakon ovog prvog počinjala su u vrlo sličnom raspoloženju, samo što je iscrpljenost prerasla u snagu volje za rastom i razvojem, ali i prakticiranjem Kempa. Ta tri i neštositno dana prerasla su u nešto puno dublje i značajnije, za mene, od samog prakticiranja Kempa. Ta tri i neštositno dana kao da mi se cijeli svijet okrenuo naopačke, pa se ponovno posložio, ali malo drugačije. Kao u onoj slagalici gdje se od istih elemenata mogu složiti dva različita lika: jedan u kojem postoji prazan prostor i drugi u kojem se svi dijelovi savršeno poklapaju. Ne mogu reći da me Kempo u to, relativno kratko vrijeme uspio posložiti tako da u meni više ne postoje praznine, ali je sigurno uspio u tome da te praznine detektiram i da se od tada trudim posložiti tako da tih praznina nema. Znam, zvuči pomalo metafizički i teško je zamislivo i baš zato treba iskusiti ovakav način resetiranja i duha i tijela gdje ne postoji ništa drugo osim borbe sa samom sobom.

Moj prvi Gashaku (prvi dio)

Ponekad se dogodi da se ni ne okreneš, a vrijeme samo prođe. Upravo to se dogodilo i meni od zadnjeg posta. Ali evo, Dnevnik se vratio! I obećajem, ovaj post neće biti ni dugačak, ni komoran kao prethodni. 🙂

Dakle, nakon što sam otkrila Kempo, „odradila” tečaj, pa onda i prvi „pravi” trening, stvari su se nekako ustalile. Na treninge sam počela dolaziti relativno redovito, tri puta tjedno. Koncepti i strukture treninga su se izmjenjivali, a ja sam to sve pokušala pohvatati. I u jednom trenutku sam pomislila: „Hej, pa ja ovo uspjevam pratiti!” i sva oduševljena i ponosna na sebe živjela sam u uvjerenju kako je „to to!”. Shvatila sam! Sada samo trebam održavati to stanje. Kako li sam se samo prevarila. Nakon nekoliko tjedana treniranja, na mail je stigao poziv na veliki Kempo seminar. Godišnji Kempo seminar se zove Gashaku, a to znači zajedničko življenje. Gashaku seminar se sastoji od provođenje nekoliko dana (i noći) u zajednici s ljudima s kojima inače provodiš tri dana u tjednu na treningu, ali i s ljudima s kojima nikad nisi trenirala. Svi zajedno sada živite, družite se, trenirate, meditirate, „sastajete se” (ako se to tako može nazvati) u kumiteu (borbi). Zvuči super, zar ne!? Meni je zvučalo. Iako nisam bila sigurna i zapravo nisam mislila da sam dovoljno sposobna da sudjelujem, prijatelji i kolege s treninga nisu tako mislili. Tako da sam na moje: „Hm… pa nee znaam hoću li ići…” dobila jasno: „Naravno da ćeš ići! Tu nema nikakve rasprave!” To me malo ohrabrilo i potaknulo da počnem razmišljati o tri dana bijega iz svakodnevice.

Konačno je stigao taj jedan četvrtak u lipnju. Nas četiri smo se dogovorile da zajedno putujemo prema Petehovcu, planinarskom domu kod Delnica. Tamo se, naime, odvijao Gashaku. Tako blizu, a opet udaljen od svega. Čekalo nas je tri i neštositno dana… hm, pa nisam zapravo znala što me čekalo (one jesu, al mi nisu htjele reći 🙂 ), niti sam željela očekivati bilo što, jer tako se obično dogodi razočaranje. Ali sada imam mali problem. Približava se ovogodišnji Gashaku, a ja, budući da imam iskustvo sudjelovanja, imam i očekivanja. Ne bih ih htjela imati, ali tu su! Ok. Da se vratim na priču. Nakon relativno kratke vožnje, stigle smo na odredište. Zrak je bio divno osvježavajuć! Ovog se jasno sjećam jer je u gradu bilo vruće. Polako smo se skupljali na terasi planinarskog doma. Bilo je tu puno novih lica, a ja sam bila vesela što ću upoznati neke nove ljude i s njima trenirati. Nakon kratkog upoznavanja sa onima koje nisam znala, kao i sa O’Sensiem, krenuo je prvi trening! „Ali, u trapericama sam! Pa gdje ćemo se preskinuti, još dom nisu otvorili!?” Kao da sam vrištala u glavi. Ali kako se kaže: „Kud svi, tu i mali Mujo.”, pa hajde, Ružice, u auto i preskidaj se kako znaš i umiješ. Međutim, to je bilo lagano „zagrijavanje” za plan i program koji je bio pred nama. I tako je počela moja avantura zvana Gashaku. Trajala je tri i neštositno dana i promijenila me. Kako? Čitajte u drugom dijelu ovog „triptiha”!

Prvi „pravi” Kempo trening (samo da se ne osramotim)

Osnovni tečaj Kempa je priveden kraju. Sjećam se tog zadnjeg treninga, te srijede, kada je dvorana bila relativno puna, svi smo sjedili u Zazenu (na koljenima). Sensei je čitao imena svih nas koji smo izdržali ta dva mjeseca treninga i svatko od nas je dobio potvrdu o završetku osnovnog tečaja. Lijep je osjećaj imati i pisanu potvrdu Senseia da si ipak nešto naučila, da ta dva mjeseca nisu prošla uzaludno. Ali pravi test naučenog tek slijedi.

Nema više lagano, od petka treniramo zajedno sa „starijima”. U toj spoznaji, javili su mi se podijeljeni osjećaji. S jedne sam strane bila uzbuđena i jedva sam čekala da prođe dosadni četvrtak i prvi dio petka. Taj dan i pol centar moga života postao je prvi „pravi” trening Kempa, iako sam u to doba imala i ostalih obaveza kao što je pisanje diplomskog rada. S druge strane uhvatila me panika. Slična panika kao i na početku tečaja, kao da ništa neću znati, kao da će „stariji” Yokasei misliti: „Pf… ova nema pojma.” Kao i mnogo puta u životu osjećala sam strah od pogreške. Naravno, sada sam svjesna da dva mjeseca početnog tečaja mogu dati samo dobru podlogu, ali da ne mogu naučiti sve što se u Kempu (što se pokreta tiče) može naučiti. Ni nakon godine dana, više-manje, redovitih treninga postoji toliko toga, toliko blokova (uke) koje ne znam, toliko stavova (dachi) koje treba popraviti, dotjerati, naučiti, a o udarcima šakom (tsuki) da ne govorim. Tada, iako sam možda racionalno znala da je nemoguće u tako kratkom vremenu dostići razinu vještine i znanja koja se gradi godinama, bila sam pretjerano kritična prema sebi. S vremenom sam ipak malo popustila, iako se još uvijek dosta često naljutim na sebe ako nešto ne izvedem kako mislim da treba. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Nešto čega se posebno sjećam je osjećaj inferiornosti prije samog početka treninga. Onaj osjećaj „samo da ne radimo ništa komplicirano, da se ne osramotim, da ne pogriješim”, jer sad sam sa „velikima”. Za nekoga čije su pogreške često bile doživljavane kao nešto što se ne smije događati nikada, dok su uspjesi bili očekivani, ovdje sam imala osjećaj da se od mene očekuje da „znam”. Pomalo iracionalno, zar ne? Kako da znam ako nisam iskusila, bilo direktno ili indirektno? A čak ni u iskustvu ne postoji garancija „spoznaje”. Ali to je bilo moje stanje uma. A onda je počeo trening.

Sensei je rekao: „Ritsu Rei!” (pozdrav prije svakog početka treninga) i fokus se u dijeliću sekunde prebacio samo i isključivo na ono što se u tom trenutku radilo. Ne mogu reći da se sjećam strukture tog prvog zajedničkog treninga. Jesmo li prvo trčali, pa se istezali ili smo se prvo zagrijavali statički, pa dinamički, ne znam, ali znam da tada nisam stigla analizirati do besmisla ono što sam osjećala. I bolje da nisam, jer bih se opet, kao i svaki put do tada, zapetljala u nebulozne zaključke koji su rijetko kada išli meni u korist. Jer ono što sam osjećala u tom trenutku i u tih 90 minuta može se samo opisati kao adrenalin, energija, sreća, ma sve od jednom. Nevjerojatna količina sreće, zadovoljstva, dobrog osjećaja, pozitive. I ne sjećam se koliko sam puta tijekom trening pogriješila (a sigurno jesam puno, puno), jer to nije bilo važno. Jedino što jest bilo važno je da se trudim, da pokušavam, da ne odustajem. U prvi tren se činilo kao da sam se sama trebala snaći u svemu tome, ali sada, sa malim odmakom, sa nešto iskustva, vidim da smo jedni drugima pomagali da se snađemo, da ne odustanemo.

I trening je završio. Osjećaj koji je nastupio nakon 90 minuta truda i napornog rada teško se može opisati. Svi problemi kao da više nisu bili tako veliki i strašni (problem „kako ću dovršiti diplomski na vrijeme, a još nisam ni počela sa istraživanjem!?!?!?!”, dobio je strukturu rješenja „ok. moram napraviti prvo to i to, onda to i to i sve će biti ok.”). Onaj osjećaj nesigurnosti, inferiornosti koji je bio prisutan prije početka, sada se činio kao nešto što sam nekad davno osjećala. Kao da je prošlo puno više vremena od 90 minuta. Nevjerojatno je koliko se stanje uma može promijeniti u tako malo vremena. Kao da sam postala neka druga osoba. Fenomenalno! Disanje se smirilo, ali srce mi je kucalo kao da će izletiti iz prsa. Taj osjećaj samopouzdanja i zadovoljstva nikad neću zaboraviti. Bavila sam se nekom vrstom treniranja i prije dolaska na Kempo. I nakon svakog treninga adrenalin je skočio, pojavio se taj dobar osjećaj da si napravila nešto dobro za svoje tijelo, ali osjećaj koji se javio nakon ovog treninga, teško mogu opisati samo kao „dobar osjećaj”. To je nešto puno više, nešto što te mijenja suštinski, što ću početi osvještavati puno kasnije.