Sklekovi: Mogu li ja to!? Pa, naravno da mogu!

Neki dan sam bila kod frizerke i sa busenom kose na glavi koji je izgubio svaki oblik i smisao, izrazila sam želju da nešto napravi, da ju skrati. Kroz smijuljenje me pitala je li to što sam joj donijela na glavi pokušaj puštanja kose. Rekla sam: „Ne, samo je prošlo vrijeme”. Tako je to. Nekad vrijeme samo prođe. Kao što jedna moja prijateljica zna reći: „Svako malo je petak.” Tako je, na žalost, i sa pisanjem ovog bloga/dnevnika, kako hoćete. Vrijeme je, jednostavno, prošlo. Možda je razlog neredovitog pisanja nedostatak inspiracije ili samo određena doza uljuljkanosti u sigurnost svakodnevice gdje se izgubi pojam o prolaznosti i gdje je sve predvidljivo i poznato. Lijep je taj osjećaj sigurnosti, ali nas ponekad može onemogućiti u doživljavanju i proživljavanju života. Dugo sam razmišljala o tome kako opet moram nešto napisati o Kempu. Svašta mi je padalo na pamet, ali nikako se nisam „odvažila” da sjednem i zapišem ono o čemu razmišljam. Na kraju, uz Senseiev poticaj, odlučila sam pokušati prenijeti svoje iskustvo pobijede nad samom sobom, barem u jednom smislu. 

Osjećaj uljuljkanosti koji sam ranije spomenula, mene je onemogućio u, da budem iskrena, mnogo čemu, ali konkretno u osvještavanju trenutka kada su mi sklekovi prestali biti izvor nelagode i obeshrabrenja. Sada, kada Sensei kaže: „Udetate!” bez neke posebne pobune zauzimam položaj za sklek. Nisam vjerovala da ću ikada moći napraviti 30 sklekova u komadu i to onih uskih, kod kojih laktovi obavezno dotiču rebra. Iako su mi sklekovi oduvijek bili izazov kojeg sam voljela i jedna od onih vježbi od kojih nisam odustajala, sklekove kakvi se rade na Kempo treninzima sam redovito izbjegavala. Zašto? Jer su teški, prokleto su teški. Još mi je uvijek u glavi onaj osjećaj nepodnošljive nelagode, slabosti u rukama, leđima, stražnjici, trbuhu. Osjećaj da bi nešto moglo puknuti ako ostanem u tom položaju sekundu predugo. Osjećaj da si nakon napravljenih 10 ispunila svoj potencijal i da dalje od toga ne ide. Možeš ih 10 i to je to, pomiri se sa sudbinom. Ili ih možeš 20 (uz malo varanja, ali koga onda varaš?). Kad bi mi leđa propadala, mislila bih: „Preteška mi je stražnjica”. Kada bi mi se ruke tresle i propadale, mislila bih: „Slabe su mi ruke.” ili „Ne mogu zbog zglobova”. Sada mi se čini da su to samo bili izgovori. Bila su mi potrebna opravdanja za odustajanje. Na Kempo nisam došla sa stolice ili kauča, bez ikakve kondicije i nisam došla bez ijednog napravljenog skleka, ali sam na Kempu shvatila koliko je važno biti sam svoj motivator. Ni jedan Sensei, koliko god dobar motivator bio, me ne može natjerati da vježbam nešto što ne želim. Da se razumijemo, nikad ne postane lagano. Uvijek je teško. Samo nekad je malo manje teško. Iako me još uvijek često bole zglobovi, ponekad i ramena, više mi kroz glavu ne prolaze obeshrabrujuće misli. Nakon što čujem „udetate!”, u misli mi više ne dolaze riječi kao što su: „Kada će ovo završiti!?” (kada još nismo za stvarno ni počeli) ili „Ja ovo ne mogu, tresem se, odustajem…” Puno sam razmišljala o konkretnom trenutku kada su misli o porazu i odustajanju zamijenile one koje bodre, navijaju, hrabre i nisam došla do odgovora. Odjednom sam shvatila da mogu, da Sensei broji, a ja se spuštam i dižem… doduše i mrmljam, pušem, ispuštam neke neobične zvukove, ali nastavljam i ne odustajem i mislim: „Hajde! Još jedan! I još jedan! I još jedan! Ti ovo možeš zauvijek! Svaki je prvi i svaki je zadnji!” 

Kada sam prebacila preko onog poriva da odustanem jer mi je teško, sve nakon toga postane lakše. Ne kažem lagano, samo lakše, jer sam pokazala sebi da to mogu. Nakon, sada već dvije i nešto sitno godina treniranja, mislim da mi je kondicija relativno dobra (to primijetim kada trčim na tramvaj, otkucaji srca ne divljaju, disanje se brzo smiri), ali mislim i da mi tijelo može izdržati puno više od onoga što mi ponekad um kaže da može. Sa svakim treningom Kempa iznenađuje me koliku ulogu stanje uma i misli imaju u izvedbi i kvaliteti treninga. Najljepši su oni trenutci kada um prati tijelo i obrnuto. Takvih je treninga još uvijek relativno malo, ali se broj povećava. Drago mi je da sam odlučila ići još taj jedan korak, spustiti se i dignuti još taj jedan put. Prvo najveće „zlo” koje same sebi možemo napraviti je ne pokušati, a drugo je popustiti mislima koje govore kako je to sve teško, kako mi to ne možemo i na kraju odustati. Naravno da ćemo nekad biti umorne i naravno da ćemo nekada trebati predah, samo je važno da nakon tog predaha kažemo same sebi: „Hajde! Još jedan! I još jedan! I još jedan! Svaki je prvi i svaki je zadnji”!

Kempo kao put…

Uvijek sam bila pobornik definiranja jasnog cilja. Iz prostog razloga, a to je mjerljivosti ostvarenja istoga. Tako sam naučila kroz odgoj, djetinjstvo i školske ocjene, svjedodžbe, kroz fakultet i kroz posao. Nedovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar, odličan…Svaki mjesec, svake godine se postavljaju konkretni, brojčani, mjerljivi pokazatelji kojima se definira tvoja uspješnost, angažman, angažiranost. Jesi li dovoljno dobar u tome što radiš, ili ima prostora za poboljšanje – lijepa riječ za neuspjeh.

Kempo ciljevi su nešto drugačiji – mir, sklad i mudrost. Što to znači? Kako ću mjeriti da li sam to postigla ili nisam? Koliko sam loša, koliko mogu biti bolja, gdje točno? Šta točno znači biti mudar? Da li pojas znači ostvarenje, kraj? Koliko točno sklekova moram napraviti da bi postigla taj konačan cilj? Koliko dugo minuta moram izdržati u Kumite-u? Na samom početku svog Kempo puta susrela sam se s nešto drugačijom vježbom trbušnjaka, po prvi puta radila sam tu vježbu na Hajime. Nema brojanja, nema kraja…Radimo dok Sensei ne kaže da je gotova vježba. Podsjetilo me to na onaj vic „Koliko je Chuck Norris napravio sklekova? – SVE!“ Samo što ovog puta to nije bilo toliko duhovito jer sam se počela znojiti nakon 20-tog komada. Ništa od toga nije baš do kraja jasno definirano. Nitko ti neće reći čarobnu brojku.

Jer iste nema. Ne očekivati kraj, ne znati brojku, nas uči ne samo koliko fizički imamo snage i koliki je naš maximum kada su trbušnjaci ili neka druga vježba u pitanju. Uči nas održavanju fokusa, mentalnoj stabilnosti i potrebitoj disciplini, definiranju tempa koji osigurava dugotrajniju izdržljivost, smirenost, jača oslabljeni ego, krši prejaki ego, učvršćuje samopouzdanje, uči nas savladavanju nepredvidljivosti…

Naučila sam da ne postoji univerzalna brojka, niti univerzalna formula. Postoji Put. Samo tvoj Put. A to je tvoj život. I svaki dan tvog života je tvoj Put. Svaka životna situacija i kako se s njom nosiš tvoj je Put. A Kempo je alat i ti zahtjevni sklekovi su alat, Kumite je alat. Alat koji ti daje snagu i moć, ne samo mišićnu već i onu daleko potrebniju, mentalnu. Prihvati ga i koristi na svom Putu. Njeguj svakodnevno svoj Put kao da nikada nema kraja. Ne moraš nužno brojati ponavljanja, ne moraš brojati minute, pamtiti pobjede ili poraze u Kumiteu, ne očekuj broj ili kraj, samo ustraj i ne odustaj. I tvoj osmjeh, tvoje zdravlje, tvoja stabilnost, čvrstoća, osjećaj dobrote i ljubavi, tvoja sreća iz dana u dan, biti će tvoj pokazatelj.

(Ne)odustajanje

Počeo bih s isječkom govora jednog starog Kempo učitelja:

“Vi se nalazite na početku dugog i teškog Puta na kojem se nikada ranije niste nalazili.
Ljudi će odustajati,
nesposobni da izdrže sve napore i krize na
koje budu nailazili. Oni i drugi iz vaše okoline
pokušat će vas odvući s Puta. Pronalazit će načine
kako da vas ometu i uznemire. Ne dajte se jer
vi ste sami taj Put,
Neka vam hrabrost i strpljenje bude glavno
oružje na Putu. Upotrijebite ih dobro i mudro!

(Otomo 1969)

Ovom isječku bih dodao još nekoliko svojih misli.

Vjera u valjanost i ispravnost Kempo Puta je ta koja nas drži na treningu, u medititaciji, na seminaru, u privatnom i poslovnom životu. Kao što je i Sensei Otomo davne 1969. godine rekao – mnogi će nas htjeti maknuti s Puta. Mnogi će nas testirati. Ljudi i situacije će testirati vjeru u Put i usmjerenje. To su realne prepreke koje moramo nadvladati kako bismo i dalje bili u Kempo smislu “živi”.

Učitelj mog učitelja je znao govoriti o Kempo kosturima. O onima koji su na putu “umrli”, o onima koji više ne kroče Kempo putem. Naše je da ih pogledamo sa strane, nešto naučimo od njih i hrabro idemo dalje. Čak ako ti kosturi i govore, kao u nekim fantastičnim filmovima, ne treba se vezivati na to o čemu govore. Ono što oni govore je vrlo primamljivo i istovremeno vrlo opasno u smislu Kempo “života”. Oni  su vrlo opasni, jer na osnovu vlastitog iskustva kročenja po Putu znaju točno gdje i kad bi vjera u Kempo put mogla biti poljuljana ili srušena, a u najgorem obliku izvrnuta u potpunu suprotnost.
Biti Kempo kostur nije samo po sebi negativno. Svi smo ljudi i prije ili kasnije moguće je da posrnemo ili potpuno odustanemo. Negativno je kad ti ljudi, iz vlastitih sebičnih pobuda u svrhu vlastitog opravdanja zašto su odustali od Puta, vještim govorom nagovaraju druge da odustanu. Ne osuđujem ih, samo ih žalim, jer im ne mogu nikako pomoći da izađu iz vlastitog pakla. Ako odustaneš i razumiješ zašto si odustao i ne širiš negativnu energiju prema ostalim samo kako bi sebe opravdao – onda je to u potpunosti u redu i fer pristup. Probao sam, nisam uspio i ne krivim nikog drugog za to.

Ti tzv. “kosturi” će uspoređivati Kempo s nečim drugim, omalovažavat će ga raznim poluistinitim argumentima kako to nije borilačka vještina, kako to nije meditacija, kako to nije yoga…. Pokušat će Kempo  staviti u ravninu s popularnim sportovima – hrvanje, MMA, Karate, boks, Ju Jitsu, Judo i uspoređivat će ga. Pokušat će ga staviti u ravninu s duhovnim praksama poput raznih duhovnih grupa Božanske svjetlosti, vikend tečaja prosvjetljenja  i sl.

No treba znati da to jednostavno nije usporedivo.

To će govoriti oni koji nisu nikada shvatili pravi smisao borilaštva i kako se napreduje kroz borilaštvo. Ti ljudi – stari i budući Kempo kosturi jednostavno padnu pod teretom vlastitih očekivanja i ne znaju se BORITI s time. To govore ti veliki BORCI.

Svi koji su bili na seminaru u Jadovnom davne 2013 čuli su moje predavanje o borilaštvu i smislu borilaštva.

Ciljevi Kempa kakvog ga mi vježbamo i podučavamo nisu i nikada neće biti identični ciljevima spomenutih sportova.

Koliko ja vidim, ti stari i budući kosturi nisu svjesni vlastitih ciljeva i onoga što žele postići kroz Kempo.
Vrlo je neobično to krivo protumačiti – mir, sklad i mudrost. Velikim slovima na ona oba web site-a, ako već Senseiji nisu nikad rekli.

Ti ljudi često vide samo jedan uzak aspekt Kempa i ostalo zanemare. Bilo da je to meditacija, bilo da je to fizička borba, kate, disanje, yoga…. Svejedno – i jedni i drugo doslovce “umru” kao Kempo studenti, kao Kempo Ka s ispravnim duhom (kokoro). A zašto umru ti borci? Zato što se prestanu boriti. Umre borilaštvo u njima. Umore se. Odustanu od života.
Neki koji i krenu pravim putem – uplaše se onog što vide i osjete i opet odustanu. To je odustajanje zbog straha. Kempo je vrlo strašan kao kompresiran život u malom.

Zato poslušajmo zajedno još jednom što je Sensei Otomo imao za reći 1969. novoj grupi Kempo studenata.
“…Neka vam hrabrost i strpljenje bude glavno
oružje na Putu. Upotrijebite ih dobro i mudro!”

Imajmo na umu da poluistine i iskrivljene istine onih koji su odustali imaju veliku snagu, jer je ipak iza njih i nekakvo iskustvo. No snagu mogu imati SAMO kad im to dozvolimo. U protivnom te su riječi  neprimjetne poput ljetnog lahora usred strašne vrućine. I dodatno – težina tih riječi je nestala u trenutku njihova prestanka hodanja Kempo putem. Ovo vrijedi za sve – od onog kostura s bijelim pojasem do onog kostura s crnim pojasem. Ti pojasevi ne znače ništa, jer ne žive Kempo. Samo živućem Kempo studentu pojas nešto znači.
Živući Kempo student s ispravnim duhom nikada ne može pokleknuti, jer on ili ona zna pravo značenje riječi Semmui, Ping An, Sokuchi, Fudoshin, Gedan Barai, Segan, Saifa, Seienchin i u konačnici Kempo kao produhovljeno ratništvo. Samo da riješim termine. Kempo koji nije produhovljeno ratništvo za mene nije Kempo, koliko god neki zvali Kempo ono što vježbaju. Kad god ja kažem Kempo onda mislim na cjeloviti sustav kojeg vježbamo i koji je u svojim temeljima produhovljeno ratništvo.

Nikada nemojte dozvoliti da tuđe riječi ili akcije poremete vaš unutrašnji mir, vaš unutrašnji sklad i vašu unutrašnju urođenu mudrost oplemenjenu suosjećanjem.

Zalijevajmo te tri vrline i cilja s energijom koju oslobađamo na treninzima, meditacijama, seminarima, razgovorima… Ukoliko ih redovno zalijevamo niti jedan unutrašnji (a još manje vanjski) demon ne može pobijediti. Ti demoni jednostavno usahnu u korijenu jer im ne dajemo hranu niti vodu. Ne zalijevamo ih.

Ovo naravno ne znači da smo “smrznuti” u vremenu i situacijama. Naprotiv ovo znači da prihvaćamo promjenu i konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, prilagođavamo se promjeni i unosimo što je moguće više pozitivne energije u novonastaloj – promijenjenoj situaciji, vremenu i okolnostima. I to bez obzira jesmo li mi inicirali promjenu ili netko drugi ili samo vrijeme i društvo traže to od nas. Ne možemo vježbati Kempo kao što su ga vježbali prije 200 godina. To ne ide, jer je društvo drugačije, ljudi su drugačiji. Ono što možemo, moramo i dužni smo proniknuti što su ti stari majstori htjeli postići u danim okolnostima i vremenu s Kempom? Koji su bili ciljevi kojima su oni kroz Kempo praksu težili? To su one vječne vrijednosti, univerzalne i nepromjenjive.

Put do uspjeha nikada nije direktan – on skakuće od neuspjeha do neuspjeha kako bi na kraju, za uporne i marljive, Put doveo do uspjeha.

Zato neustrašivi Kempo Ka ide iz promjene u promjenu i u svakom novom stanju, novim okolnostima doda nešto dobro i pozitivno. Oplemenjuje situaciju i ljude oko sebe svojom titrajućom pozitivnom energijom.

I na kraju koračajte Kempo putem neustrašivo.
U svakom trenutku poboljšavajte sebe same čime poboljšavate i cijeli svijet!

Završio bih s jednom tvrdnjom poznatu onima koji su išli na tečaj Kempa ili trenutno idu. 🙂

U Kempu postoje samo dvije pogreške –
ne započeti Kempo Put i odustati od Puta.

Sezona 2018/2019

Praksa produhovljenog ratništva u Dojo-u Gornji grad kreće 10.9.2018 – ponedjeljak.
Treninzi se održavaju ponedjeljkom, srijedom i petkom od 18:00 do 19:30.

Dojo Srednjaci počinje s treningom 4 elementa i Produhovljenim ratništvom 4.9.2018 – utorak.
Treninzi se održavaju od 18:15 do 19:45

Slobodno nas kontaktirajte na email ili telefon za sve dodatne informacije.

 

Nije „Moj prvi Gashaku (treći dio)”, nego „Moje prvo i drugo polaganje” :)

Znam da je prošlo prilično vremena od zadnjeg posta, ali bolje ikad, nego nikad, zar ne? Ovo pišem kao nastavak na prošli post, ali u malo proširenom izdanju. Originalna ideja je bila da jedan post posebno posvetim samom polaganju, ali kako je ovogodišnji Gashaku iza nas, pokušat ću usporediti dojmove sa prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg polaganja.

Kod prvog polaganja za pojas osjećala sam se znatno opuštenije i puno manje opterećeno. Vodila sam se onom „Što bude, bit će.” Atmosfera je tada bila puno „nabrijanija” jer nas je puno polagalo i svi su nešto čitali ili vježbali. Kad je došlo četiri popodne svi zajedno smo krenuli prema obližnjoj čistini okruženoj što drvećem, što grmljem. Bilo je dosta nas „malih bijelih”,pa nekoliko „velikih bijelih”, nekoliko „zelenih” i jedna „smeđa”. Poredali su nas u redove po pojasevima, od najmlađih, do najstarijih. O’Sensei je sjedio ispred nas. Promatrao nas je šutke dok je Sensei Marija postavljala pitanja i zadavala zadatke, a Sensei Boris u tišini nas obilazio, testirao i promatrao stavove. Sve je prolazilo relativno dobro, ali jednog detalja ću se valjda sjećati zauvijek. Zadatak je bio opisati i izvesti Yoko Geri. Više se ne sjećam tko ga je opisivao, ali svi smo ga demonstrirali, sa lijeve i sa desne strane. Izvodila sam taj nožni udarac u stranu, prvo desno, pa onda lijevo i mislila: „Wow, pa meni ovo ide super.” I onda se čuo glas O’Senseia. I nisu mi se riječi toliko urezale u pamćenje, koliko ton: „Ružice, ovo nije dobro.” Kao da je vlak protutnjao i pregazio me. I pogledam u tu lijevu nogu, a stopalo stoji ravno, kao da se njime upirem u neki nevidljivi zid. I umjesto da se vidi kako udaram sokutom, tj. bridom stopala, ja udaram samim stopalom. U tom trenutku sam pomislila da je gotovo, da nisam položila. I iako sam mislila da mi to neće smetati, ta ideja da možda neću položiti, ipak mi nije bilo svejedno. U tom trenu u meni kao da se nešto slomilo, kao da mi je srce puknulo. Ipak sam željela taj legitimni bijeli pojas, tu jednu zelenu crticu.Kad se za večerom pročitalo tko je sve položio i za koji Kyu, i kad je pročitano i moje ime bila sam sretna i bilo mi je drago, ali nisam mislila da sam baš zaslužila.

Ove godine, nervoza kod mene je bila sve prisutnija što se Gashaku približavao. Sa jednog od posljednjih treninga sezone u Dojou Gornji Grad otišla sam uvjerena da više ništa ne znam, ni jedan stav, ni jednu tehniku, ni onu jednu Katu koju smo bjesomučno vježbali svaki trening barem 15 minuta, ako ne i pola sata, u prosjeku. I ponovno sam pokušala samu sebe uvjeriti da mi to ne znači puno i da nije problem ako ne položim za 7. Kyu. Ali ovaj put mi je značilo puno, jer Kempo je postao dio mog života. Ove godine stvarno sam željela te još dvije zelene crtice. Atmosfera je bila nešto manje dinamična, a to pripisujem činjenici da nas je znatno manje polagalo nego godinu ranije i nije bilo tog masovnog ponavljanja, vježbanja, navlačenja viših pojaseva da pomognu nižima. Kad je došlo vrijeme, svi zajedno oformili smo jedan veliki krug. Na poziv O’Senseia počeli su se izmjenjivati bijeli pojasevi, i tako sami, u svom ritmu izvodili su Pingan Ichi Katu. Zatim je došao red na nas tri, malo više bijele. Matija i Goran i ja između njih. Stojim i čekam da netko nešto kaže (ime Kate i Ritsu Rei). Nitko ništa i pomislim „Pa ja ću”, jer sam samo htjela da to sve završi. „Pingan Ichi! Ritsu Rei! Hajime!”. Dva puta smo ju radili i drugi put znam da sam pogriješila, i po ne znam koji put se naljutila na sebe, ali sam nastavila. Tresla sam se kao šiba na vodi, kako se kaže, i bilo mi je neizmjerno drago kad je bilo gotovo. Kad smo nakon kratke stanke ponovno oformili krug, Sensei Goran je pročitao sve koji su položili. Krenulo je čestitanje i tada sam bila na rubu da se potpuno slomim. Taj osjećaj sreće i svi ti divni ljudi koji ti prilaze sa ogromnim osmjesima na licima u kojima vidiš stvarnu sreću i vidiš da im je drago zbog tebe, pa to se ne može mjeriti ni sa čime! I ti prilaziš njima i srce ti puca od sreće jer znaš da su svi do jednoga zaslužili tu jednu, dvije crtice, tu novu boju pojasa. Ljudi, hvala vam svima na još jednom divnom Gashaku! Jedva čekam iduću godinu. 🙂