Moj prvi Gashaku (drugi dio)

Zvoni mobitel. Piše 5:45. Glava kao bundeva, ali ajde, diži se, Ružice! I ne, nije mi glava bila kao bundeva od lude i nezaboravne noći u planinama, već od ludog i nezaboravnog dana! Iscrpljenost i manjak sna (iako se večer prije išlo spavati relativno rano) učinilo je svoje. Nakon jutarnjeg rituala skraćenog na najkraće moguće vrijeme, oblačim Keiko-Gi. Kroz prozor u sobu dopiru, u pravom smislu riječi, prve zrake sunca. Iako smo bile na kraju hodnika, čule smo komešanje kroz vrata. Otvaranje i zatvaranje vrata, šuškanje Gijeva. Za pet minuta počinje, kako mi je kasnije postalo jasno, duhovna i fizička obnova! Ljudi u bijelom slijevaju se niz stepenice, kroz ulazna vrata i van na terasu planinarskog doma. Nekome tko gleda sa strane prizor bi mu se sigurno učinio zanimljivim i neobičnim, ali kada si dio toga svega, te bijele „odore” najnormalnija su stvar na svijetu.

Jutra u treningu su, uglavnom, počinjala tišinom. Meditacija je tu bila ključna. Pomnost na dah i disanje najčešće se prakticiralo i, priznajem, to mi je još uvijek jedan od najtežih aspekata prakticiranja Kempa. Čovjek si pomisli: „Pa kaj, to je samo disanje!” ali je puno više od toga. Na Gashaku sam se po prvi puta susrela sa nekim tehnikama disanja koje znaju izmoriti više od svih Tsukija ili Gerija zajedno. Treniranje snage volje i kontrola uma je nešto u čemu se progres, rekla bih iz vlastitog skromnog iskustva, najsporije primjeti. Nisam ni sigurna postoji li ikakav progres kod mene od prvog susretanja sa nekim tehnikama disanja i meditacije na Gashaku do danas.

Naravno, trening nije trajao cijeli dan bez pauza (pa nismo Bude! iako bi neki možda voljeli biti). Nakon jutarnjeg laganog uvoda u dan, uslijedio bi doručak i nezaobilazna kava! Drugi dio treninga obično bi se sastojao od jačeg fizičkog treniranja, slijedio bi ručak, pa nastavak treninga, večera, te lagano smirivanje tijela i duha, kako sam to ja shvatila, kao priprema za spavanje.

Godinu dana nakon, kao i u slučaju početnog tečaja Kempa, prvi Nenji Gashaku ostao mi je u sjećanju više kroz osjećaje, nego kroz sam plan i program treninga i prakse. Ostala dva jutra koja su uslijedila nakon ovog prvog počinjala su u vrlo sličnom raspoloženju, samo što je iscrpljenost prerasla u snagu volje za rastom i razvojem, ali i prakticiranjem Kempa. Ta tri i neštositno dana prerasla su u nešto puno dublje i značajnije, za mene, od samog prakticiranja Kempa. Ta tri i neštositno dana kao da mi se cijeli svijet okrenuo naopačke, pa se ponovno posložio, ali malo drugačije. Kao u onoj slagalici gdje se od istih elemenata mogu složiti dva različita lika: jedan u kojem postoji prazan prostor i drugi u kojem se svi dijelovi savršeno poklapaju. Ne mogu reći da me Kempo u to, relativno kratko vrijeme uspio posložiti tako da u meni više ne postoje praznine, ali je sigurno uspio u tome da te praznine detektiram i da se od tada trudim posložiti tako da tih praznina nema. Znam, zvuči pomalo metafizički i teško je zamislivo i baš zato treba iskusiti ovakav način resetiranja i duha i tijela gdje ne postoji ništa drugo osim borbe sa samom sobom.

Moj prvi Gashaku (prvi dio)

Ponekad se dogodi da se ni ne okreneš, a vrijeme samo prođe. Upravo to se dogodilo i meni od zadnjeg posta. Ali evo, Dnevnik se vratio! I obećajem, ovaj post neće biti ni dugačak, ni komoran kao prethodni. 🙂

Dakle, nakon što sam otkrila Kempo, „odradila” tečaj, pa onda i prvi „pravi” trening, stvari su se nekako ustalile. Na treninge sam počela dolaziti relativno redovito, tri puta tjedno. Koncepti i strukture treninga su se izmjenjivali, a ja sam to sve pokušala pohvatati. I u jednom trenutku sam pomislila: „Hej, pa ja ovo uspjevam pratiti!” i sva oduševljena i ponosna na sebe živjela sam u uvjerenju kako je „to to!”. Shvatila sam! Sada samo trebam održavati to stanje. Kako li sam se samo prevarila. Nakon nekoliko tjedana treniranja, na mail je stigao poziv na veliki Kempo seminar. Godišnji Kempo seminar se zove Gashaku, a to znači zajedničko življenje. Gashaku seminar se sastoji od provođenje nekoliko dana (i noći) u zajednici s ljudima s kojima inače provodiš tri dana u tjednu na treningu, ali i s ljudima s kojima nikad nisi trenirala. Svi zajedno sada živite, družite se, trenirate, meditirate, „sastajete se” (ako se to tako može nazvati) u kumiteu (borbi). Zvuči super, zar ne!? Meni je zvučalo. Iako nisam bila sigurna i zapravo nisam mislila da sam dovoljno sposobna da sudjelujem, prijatelji i kolege s treninga nisu tako mislili. Tako da sam na moje: „Hm… pa nee znaam hoću li ići…” dobila jasno: „Naravno da ćeš ići! Tu nema nikakve rasprave!” To me malo ohrabrilo i potaknulo da počnem razmišljati o tri dana bijega iz svakodnevice.

Konačno je stigao taj jedan četvrtak u lipnju. Nas četiri smo se dogovorile da zajedno putujemo prema Petehovcu, planinarskom domu kod Delnica. Tamo se, naime, odvijao Gashaku. Tako blizu, a opet udaljen od svega. Čekalo nas je tri i neštositno dana… hm, pa nisam zapravo znala što me čekalo (one jesu, al mi nisu htjele reći 🙂 ), niti sam željela očekivati bilo što, jer tako se obično dogodi razočaranje. Ali sada imam mali problem. Približava se ovogodišnji Gashaku, a ja, budući da imam iskustvo sudjelovanja, imam i očekivanja. Ne bih ih htjela imati, ali tu su! Ok. Da se vratim na priču. Nakon relativno kratke vožnje, stigle smo na odredište. Zrak je bio divno osvježavajuć! Ovog se jasno sjećam jer je u gradu bilo vruće. Polako smo se skupljali na terasi planinarskog doma. Bilo je tu puno novih lica, a ja sam bila vesela što ću upoznati neke nove ljude i s njima trenirati. Nakon kratkog upoznavanja sa onima koje nisam znala, kao i sa O’Sensiem, krenuo je prvi trening! „Ali, u trapericama sam! Pa gdje ćemo se preskinuti, još dom nisu otvorili!?” Kao da sam vrištala u glavi. Ali kako se kaže: „Kud svi, tu i mali Mujo.”, pa hajde, Ružice, u auto i preskidaj se kako znaš i umiješ. Međutim, to je bilo lagano „zagrijavanje” za plan i program koji je bio pred nama. I tako je počela moja avantura zvana Gashaku. Trajala je tri i neštositno dana i promijenila me. Kako? Čitajte u drugom dijelu ovog „triptiha”!

Prvi „pravi” Kempo trening (samo da se ne osramotim)

Osnovni tečaj Kempa je priveden kraju. Sjećam se tog zadnjeg treninga, te srijede, kada je dvorana bila relativno puna, svi smo sjedili u Zazenu (na koljenima). Sensei je čitao imena svih nas koji smo izdržali ta dva mjeseca treninga i svatko od nas je dobio potvrdu o završetku osnovnog tečaja. Lijep je osjećaj imati i pisanu potvrdu Senseia da si ipak nešto naučila, da ta dva mjeseca nisu prošla uzaludno. Ali pravi test naučenog tek slijedi.

Nema više lagano, od petka treniramo zajedno sa „starijima”. U toj spoznaji, javili su mi se podijeljeni osjećaji. S jedne sam strane bila uzbuđena i jedva sam čekala da prođe dosadni četvrtak i prvi dio petka. Taj dan i pol centar moga života postao je prvi „pravi” trening Kempa, iako sam u to doba imala i ostalih obaveza kao što je pisanje diplomskog rada. S druge strane uhvatila me panika. Slična panika kao i na početku tečaja, kao da ništa neću znati, kao da će „stariji” Yokasei misliti: „Pf… ova nema pojma.” Kao i mnogo puta u životu osjećala sam strah od pogreške. Naravno, sada sam svjesna da dva mjeseca početnog tečaja mogu dati samo dobru podlogu, ali da ne mogu naučiti sve što se u Kempu (što se pokreta tiče) može naučiti. Ni nakon godine dana, više-manje, redovitih treninga postoji toliko toga, toliko blokova (uke) koje ne znam, toliko stavova (dachi) koje treba popraviti, dotjerati, naučiti, a o udarcima šakom (tsuki) da ne govorim. Tada, iako sam možda racionalno znala da je nemoguće u tako kratkom vremenu dostići razinu vještine i znanja koja se gradi godinama, bila sam pretjerano kritična prema sebi. S vremenom sam ipak malo popustila, iako se još uvijek dosta često naljutim na sebe ako nešto ne izvedem kako mislim da treba. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Nešto čega se posebno sjećam je osjećaj inferiornosti prije samog početka treninga. Onaj osjećaj „samo da ne radimo ništa komplicirano, da se ne osramotim, da ne pogriješim”, jer sad sam sa „velikima”. Za nekoga čije su pogreške često bile doživljavane kao nešto što se ne smije događati nikada, dok su uspjesi bili očekivani, ovdje sam imala osjećaj da se od mene očekuje da „znam”. Pomalo iracionalno, zar ne? Kako da znam ako nisam iskusila, bilo direktno ili indirektno? A čak ni u iskustvu ne postoji garancija „spoznaje”. Ali to je bilo moje stanje uma. A onda je počeo trening.

Sensei je rekao: „Ritsu Rei!” (pozdrav prije svakog početka treninga) i fokus se u dijeliću sekunde prebacio samo i isključivo na ono što se u tom trenutku radilo. Ne mogu reći da se sjećam strukture tog prvog zajedničkog treninga. Jesmo li prvo trčali, pa se istezali ili smo se prvo zagrijavali statički, pa dinamički, ne znam, ali znam da tada nisam stigla analizirati do besmisla ono što sam osjećala. I bolje da nisam, jer bih se opet, kao i svaki put do tada, zapetljala u nebulozne zaključke koji su rijetko kada išli meni u korist. Jer ono što sam osjećala u tom trenutku i u tih 90 minuta može se samo opisati kao adrenalin, energija, sreća, ma sve od jednom. Nevjerojatna količina sreće, zadovoljstva, dobrog osjećaja, pozitive. I ne sjećam se koliko sam puta tijekom trening pogriješila (a sigurno jesam puno, puno), jer to nije bilo važno. Jedino što jest bilo važno je da se trudim, da pokušavam, da ne odustajem. U prvi tren se činilo kao da sam se sama trebala snaći u svemu tome, ali sada, sa malim odmakom, sa nešto iskustva, vidim da smo jedni drugima pomagali da se snađemo, da ne odustanemo.

I trening je završio. Osjećaj koji je nastupio nakon 90 minuta truda i napornog rada teško se može opisati. Svi problemi kao da više nisu bili tako veliki i strašni (problem „kako ću dovršiti diplomski na vrijeme, a još nisam ni počela sa istraživanjem!?!?!?!”, dobio je strukturu rješenja „ok. moram napraviti prvo to i to, onda to i to i sve će biti ok.”). Onaj osjećaj nesigurnosti, inferiornosti koji je bio prisutan prije početka, sada se činio kao nešto što sam nekad davno osjećala. Kao da je prošlo puno više vremena od 90 minuta. Nevjerojatno je koliko se stanje uma može promijeniti u tako malo vremena. Kao da sam postala neka druga osoba. Fenomenalno! Disanje se smirilo, ali srce mi je kucalo kao da će izletiti iz prsa. Taj osjećaj samopouzdanja i zadovoljstva nikad neću zaboraviti. Bavila sam se nekom vrstom treniranja i prije dolaska na Kempo. I nakon svakog treninga adrenalin je skočio, pojavio se taj dobar osjećaj da si napravila nešto dobro za svoje tijelo, ali osjećaj koji se javio nakon ovog treninga, teško mogu opisati samo kao „dobar osjećaj”. To je nešto puno više, nešto što te mijenja suštinski, što ću početi osvještavati puno kasnije.

Kako je započeo Kempo put jedne Yokasei

Malo više od godine dana prošlo je otkako sam prvi put ušla u dojo. Tada nisam ni znala kako se to mjesto zove, jer je za mene bila obična sportska dvorana jedne škole. Veljača 2017. godine, osnovni tečaj borilačke vještine koja se zove Kempo bio je pred vratima. Osvanuo je prvi dan novog radnog tjedna, a sa njim i moj prvi trening Kempa. Došla sam do Trga, izašla iz tramvaja i krenula Radićevom prema Kamenitim vratima, nakon Kamenitih vrata skrenula u Habdelićevu i evo me. Ne sjećam se više točno jesam li došla sama ili sam nagovorila prijateljicu da se nađemo negdje ispred škole. Inače, ona je jedan od razloga zašto sam uopće krenula na tečaj. Neko vrijeme mi je pričala o Kempu, a ja bih je slušala sa zanimanjem kakvo sam rijetko kojoj temi poklanjala. Ali, uvijek je postojala neka „prepreka” da se prijavim. Ili nisam imala novaca ili sam jednostavno bila „preeeedaaaleeekooo” (što su mi i inače bile česte isprike za mnoge druge stvari). I došao je siječanj 2017. godine, ja sam konačno preselila u zonu tramvaja, a na jednu društvenu mrežu mi je stigla poruka: „Sad živiš u Zagrebu, pa razmisli :)” sa poveznicom na detalje o osnovnom Kempo tečaju.

I eto me, ispred škole. Sad kad razmislim, bila sam sama, jer se sjećam lagane nelagode zbog dolaska na mjesto gdje nikad nisam bila i zbog susreta sa ljudima koje nikad nisam vidjela. Ušla sam u školu, a ono… Hodnik prepun ljudi u kimonima (Keiko-Gijima (kako bi se to dekliniralo ???)) i nekoliko njih sa strane, u „civilki”. Prijateljica mi je napisala detaljne upute kamo moram doći: „Ideš ravno, pa skreneš desno. Prva ti je muška svlačionica, ravno je ženska.” I tako, hineći (samoj sebi valjda) samopouzdanje jer sam nova, a znam kamo trebam ići (hej! uspjeh samo takav!), koračala sam među ljudima u kimonima da dođem do svlačionice. „Izgledalo je kao da sam oduvijek ovdje”, pomislila sam, iako vjerojatno, nikoga to nije bilo briga. U svlačionici komešanje, brbljanje, cure se presvlače, pričaju o vikendu, oblače jakne (haori), hlače (zubon), vežu pojaseve (obi). Dolazi i prijateljica, upoznaje me sa nekim curama. „Sve su jako vesele, pristupačne, drage”, pomislila sam. Oblačim svoju novu trenirku i majicu. Spremna sam!

Ulazim sa ostalima u dvoranu. Najgore od svega mi je bilo što prijateljica i ja nećemo zajedno vježbati, jer „tečajci” i „stariji” vježbaju odvojeno iz više nego očitih razloga, kao što su utreniranost i razina znanja. Nisam sigurna zašto mi je to bilo strašno. Ili sam bila sramežljiva (što je za osobu u 30-ima malo neobično) ili me bilo strah (da ću biti „najgora od sve djece”). Stali smo u krug, nas desetak i dva učitelja (Senseia). Ako me pamćenje dobro služi prvi trening i nije bio klasični trening, već samo kratko upoznavanje sa poviješću Kempa, samom idejom Kempa i nešto zagrijavanja, istezanja i aerobnih vježbi. Godinu dana nakon, svi su mi se treninzi sa tečaja nekako stopili u jedno i pomiješali. Jedino što se sjećam sa jednog od prvih treninga bio je glas jednog od Senseia koji je govorio za vrijeme trbušnjaka (nas 10 ili 12, svatko je brojao deset): „Sad ćemo vidjeti tko je ozbiljan i tko ne odustaje.” To mi se malo učinilo kao da smo u vojsci, ali nije bilo važno, jer sam ja već tada znala da ne odustajem. I napravila sam tih stotinjak trbušnjaka, iako sam trbušnjake zadnji put radila… Ahm… Pa, ne sjećam se točno kad. I umirala sam, ali sam znala: „Od ovoga ja NE odustajem!” U drugoj polovici dvorane „stariji” su imali svoj trening. Bacila bih povremeno pogled da vidim što se tamo događa. Prvi put kad sam ih pogledala bili su izvodili nešto što je meni izgledalo kao Tai Chi (meni koja je Tai Chi vidjela samo na televiziji). Činilo mi se lijepo, jako graciozno, smirujuće, meditativno i zanimljivo (koliko sam na sekundu ili dvije uspjela vidjeti). Sve u svemu, zakačila sam se, to je bilo to, nema nikakve teorije da odustanem. I nisam.

Dolazila sam svaki ponedjeljak i svaku srijedu. Svaki je trening bio zanimljiv i drugačiji, jer nikad ne znaš što te čeka kada uđeš u dojo. A najbolje od svega, počela sam se osjećati bolje, i fizički i mentalno. Tečaj od dva mjeseca proletio je u roku keks. Sa stečenim znanjem, krenula sam na redovni trening zajedno sa još nekoliko divnih ljudi koji su mi od tog tečaja, pa sve do danas, godinu dana poslije, svakim danom sve više dragi. Iako se ne sjećam u potpunosti prvog treninga na tečaju, prvi redovni trening mi je jako živo ostao u sjećanju. Možda ne u strukturi i radnji, ali svakako u osjećaju, prvo tijekom treninga, a zatim i nakon.

Ružica Strelar, Yokasei