Prvi „pravi” Kempo trening (samo da se ne osramotim)

Osnovni tečaj Kempa je priveden kraju. Sjećam se tog zadnjeg treninga, te srijede, kada je dvorana bila relativno puna, svi smo sjedili u Zazenu (na koljenima). Sensei je čitao imena svih nas koji smo izdržali ta dva mjeseca treninga i svatko od nas je dobio potvrdu o završetku osnovnog tečaja. Lijep je osjećaj imati i pisanu potvrdu Senseia da si ipak nešto naučila, da ta dva mjeseca nisu prošla uzaludno. Ali pravi test naučenog tek slijedi.

Nema više lagano, od petka treniramo zajedno sa „starijima”. U toj spoznaji, javili su mi se podijeljeni osjećaji. S jedne sam strane bila uzbuđena i jedva sam čekala da prođe dosadni četvrtak i prvi dio petka. Taj dan i pol centar moga života postao je prvi „pravi” trening Kempa, iako sam u to doba imala i ostalih obaveza kao što je pisanje diplomskog rada. S druge strane uhvatila me panika. Slična panika kao i na početku tečaja, kao da ništa neću znati, kao da će „stariji” Yokasei misliti: „Pf… ova nema pojma.” Kao i mnogo puta u životu osjećala sam strah od pogreške. Naravno, sada sam svjesna da dva mjeseca početnog tečaja mogu dati samo dobru podlogu, ali da ne mogu naučiti sve što se u Kempu (što se pokreta tiče) može naučiti. Ni nakon godine dana, više-manje, redovitih treninga postoji toliko toga, toliko blokova (uke) koje ne znam, toliko stavova (dachi) koje treba popraviti, dotjerati, naučiti, a o udarcima šakom (tsuki) da ne govorim. Tada, iako sam možda racionalno znala da je nemoguće u tako kratkom vremenu dostići razinu vještine i znanja koja se gradi godinama, bila sam pretjerano kritična prema sebi. S vremenom sam ipak malo popustila, iako se još uvijek dosta često naljutim na sebe ako nešto ne izvedem kako mislim da treba. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Nešto čega se posebno sjećam je osjećaj inferiornosti prije samog početka treninga. Onaj osjećaj „samo da ne radimo ništa komplicirano, da se ne osramotim, da ne pogriješim”, jer sad sam sa „velikima”. Za nekoga čije su pogreške često bile doživljavane kao nešto što se ne smije događati nikada, dok su uspjesi bili očekivani, ovdje sam imala osjećaj da se od mene očekuje da „znam”. Pomalo iracionalno, zar ne? Kako da znam ako nisam iskusila, bilo direktno ili indirektno? A čak ni u iskustvu ne postoji garancija „spoznaje”. Ali to je bilo moje stanje uma. A onda je počeo trening.

Sensei je rekao: „Ritsu Rei!” (pozdrav prije svakog početka treninga) i fokus se u dijeliću sekunde prebacio samo i isključivo na ono što se u tom trenutku radilo. Ne mogu reći da se sjećam strukture tog prvog zajedničkog treninga. Jesmo li prvo trčali, pa se istezali ili smo se prvo zagrijavali statički, pa dinamički, ne znam, ali znam da tada nisam stigla analizirati do besmisla ono što sam osjećala. I bolje da nisam, jer bih se opet, kao i svaki put do tada, zapetljala u nebulozne zaključke koji su rijetko kada išli meni u korist. Jer ono što sam osjećala u tom trenutku i u tih 90 minuta može se samo opisati kao adrenalin, energija, sreća, ma sve od jednom. Nevjerojatna količina sreće, zadovoljstva, dobrog osjećaja, pozitive. I ne sjećam se koliko sam puta tijekom trening pogriješila (a sigurno jesam puno, puno), jer to nije bilo važno. Jedino što jest bilo važno je da se trudim, da pokušavam, da ne odustajem. U prvi tren se činilo kao da sam se sama trebala snaći u svemu tome, ali sada, sa malim odmakom, sa nešto iskustva, vidim da smo jedni drugima pomagali da se snađemo, da ne odustanemo.

I trening je završio. Osjećaj koji je nastupio nakon 90 minuta truda i napornog rada teško se može opisati. Svi problemi kao da više nisu bili tako veliki i strašni (problem „kako ću dovršiti diplomski na vrijeme, a još nisam ni počela sa istraživanjem!?!?!?!”, dobio je strukturu rješenja „ok. moram napraviti prvo to i to, onda to i to i sve će biti ok.”). Onaj osjećaj nesigurnosti, inferiornosti koji je bio prisutan prije početka, sada se činio kao nešto što sam nekad davno osjećala. Kao da je prošlo puno više vremena od 90 minuta. Nevjerojatno je koliko se stanje uma može promijeniti u tako malo vremena. Kao da sam postala neka druga osoba. Fenomenalno! Disanje se smirilo, ali srce mi je kucalo kao da će izletiti iz prsa. Taj osjećaj samopouzdanja i zadovoljstva nikad neću zaboraviti. Bavila sam se nekom vrstom treniranja i prije dolaska na Kempo. I nakon svakog treninga adrenalin je skočio, pojavio se taj dobar osjećaj da si napravila nešto dobro za svoje tijelo, ali osjećaj koji se javio nakon ovog treninga, teško mogu opisati samo kao „dobar osjećaj”. To je nešto puno više, nešto što te mijenja suštinski, što ću početi osvještavati puno kasnije.