Nije „Moj prvi Gashaku (treći dio)”, nego „Moje prvo i drugo polaganje” :)

Znam da je prošlo prilično vremena od zadnjeg posta, ali bolje ikad, nego nikad, zar ne? Ovo pišem kao nastavak na prošli post, ali u malo proširenom izdanju. Originalna ideja je bila da jedan post posebno posvetim samom polaganju, ali kako je ovogodišnji Gashaku iza nas, pokušat ću usporediti dojmove sa prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg polaganja.

Kod prvog polaganja za pojas osjećala sam se znatno opuštenije i puno manje opterećeno. Vodila sam se onom „Što bude, bit će.” Atmosfera je tada bila puno „nabrijanija” jer nas je puno polagalo i svi su nešto čitali ili vježbali. Kad je došlo četiri popodne svi zajedno smo krenuli prema obližnjoj čistini okruženoj što drvećem, što grmljem. Bilo je dosta nas „malih bijelih”,pa nekoliko „velikih bijelih”, nekoliko „zelenih” i jedna „smeđa”. Poredali su nas u redove po pojasevima, od najmlađih, do najstarijih. O’Sensei je sjedio ispred nas. Promatrao nas je šutke dok je Sensei Marija postavljala pitanja i zadavala zadatke, a Sensei Boris u tišini nas obilazio, testirao i promatrao stavove. Sve je prolazilo relativno dobro, ali jednog detalja ću se valjda sjećati zauvijek. Zadatak je bio opisati i izvesti Yoko Geri. Više se ne sjećam tko ga je opisivao, ali svi smo ga demonstrirali, sa lijeve i sa desne strane. Izvodila sam taj nožni udarac u stranu, prvo desno, pa onda lijevo i mislila: „Wow, pa meni ovo ide super.” I onda se čuo glas O’Senseia. I nisu mi se riječi toliko urezale u pamćenje, koliko ton: „Ružice, ovo nije dobro.” Kao da je vlak protutnjao i pregazio me. I pogledam u tu lijevu nogu, a stopalo stoji ravno, kao da se njime upirem u neki nevidljivi zid. I umjesto da se vidi kako udaram sokutom, tj. bridom stopala, ja udaram samim stopalom. U tom trenutku sam pomislila da je gotovo, da nisam položila. I iako sam mislila da mi to neće smetati, ta ideja da možda neću položiti, ipak mi nije bilo svejedno. U tom trenu u meni kao da se nešto slomilo, kao da mi je srce puknulo. Ipak sam željela taj legitimni bijeli pojas, tu jednu zelenu crticu.Kad se za večerom pročitalo tko je sve položio i za koji Kyu, i kad je pročitano i moje ime bila sam sretna i bilo mi je drago, ali nisam mislila da sam baš zaslužila.

Ove godine, nervoza kod mene je bila sve prisutnija što se Gashaku približavao. Sa jednog od posljednjih treninga sezone u Dojou Gornji Grad otišla sam uvjerena da više ništa ne znam, ni jedan stav, ni jednu tehniku, ni onu jednu Katu koju smo bjesomučno vježbali svaki trening barem 15 minuta, ako ne i pola sata, u prosjeku. I ponovno sam pokušala samu sebe uvjeriti da mi to ne znači puno i da nije problem ako ne položim za 7. Kyu. Ali ovaj put mi je značilo puno, jer Kempo je postao dio mog života. Ove godine stvarno sam željela te još dvije zelene crtice. Atmosfera je bila nešto manje dinamična, a to pripisujem činjenici da nas je znatno manje polagalo nego godinu ranije i nije bilo tog masovnog ponavljanja, vježbanja, navlačenja viših pojaseva da pomognu nižima. Kad je došlo vrijeme, svi zajedno oformili smo jedan veliki krug. Na poziv O’Senseia počeli su se izmjenjivati bijeli pojasevi, i tako sami, u svom ritmu izvodili su Pingan Ichi Katu. Zatim je došao red na nas tri, malo više bijele. Matija i Goran i ja između njih. Stojim i čekam da netko nešto kaže (ime Kate i Ritsu Rei). Nitko ništa i pomislim „Pa ja ću”, jer sam samo htjela da to sve završi. „Pingan Ichi! Ritsu Rei! Hajime!”. Dva puta smo ju radili i drugi put znam da sam pogriješila, i po ne znam koji put se naljutila na sebe, ali sam nastavila. Tresla sam se kao šiba na vodi, kako se kaže, i bilo mi je neizmjerno drago kad je bilo gotovo. Kad smo nakon kratke stanke ponovno oformili krug, Sensei Goran je pročitao sve koji su položili. Krenulo je čestitanje i tada sam bila na rubu da se potpuno slomim. Taj osjećaj sreće i svi ti divni ljudi koji ti prilaze sa ogromnim osmjesima na licima u kojima vidiš stvarnu sreću i vidiš da im je drago zbog tebe, pa to se ne može mjeriti ni sa čime! I ti prilaziš njima i srce ti puca od sreće jer znaš da su svi do jednoga zaslužili tu jednu, dvije crtice, tu novu boju pojasa. Ljudi, hvala vam svima na još jednom divnom Gashaku! Jedva čekam iduću godinu. 🙂