Kako je započeo Kempo put jedne Yokasei

Malo više od godine dana prošlo je otkako sam prvi put ušla u dojo. Tada nisam ni znala kako se to mjesto zove, jer je za mene bila obična sportska dvorana jedne škole. Veljača 2017. godine, osnovni tečaj borilačke vještine koja se zove Kempo bio je pred vratima. Osvanuo je prvi dan novog radnog tjedna, a sa njim i moj prvi trening Kempa. Došla sam do Trga, izašla iz tramvaja i krenula Radićevom prema Kamenitim vratima, nakon Kamenitih vrata skrenula u Habdelićevu i evo me. Ne sjećam se više točno jesam li došla sama ili sam nagovorila prijateljicu da se nađemo negdje ispred škole. Inače, ona je jedan od razloga zašto sam uopće krenula na tečaj. Neko vrijeme mi je pričala o Kempu, a ja bih je slušala sa zanimanjem kakvo sam rijetko kojoj temi poklanjala. Ali, uvijek je postojala neka „prepreka” da se prijavim. Ili nisam imala novaca ili sam jednostavno bila „preeeedaaaleeekooo” (što su mi i inače bile česte isprike za mnoge druge stvari). I došao je siječanj 2017. godine, ja sam konačno preselila u zonu tramvaja, a na jednu društvenu mrežu mi je stigla poruka: „Sad živiš u Zagrebu, pa razmisli :)” sa poveznicom na detalje o osnovnom Kempo tečaju.

I eto me, ispred škole. Sad kad razmislim, bila sam sama, jer se sjećam lagane nelagode zbog dolaska na mjesto gdje nikad nisam bila i zbog susreta sa ljudima koje nikad nisam vidjela. Ušla sam u školu, a ono… Hodnik prepun ljudi u kimonima (Keiko-Gijima (kako bi se to dekliniralo ???)) i nekoliko njih sa strane, u „civilki”. Prijateljica mi je napisala detaljne upute kamo moram doći: „Ideš ravno, pa skreneš desno. Prva ti je muška svlačionica, ravno je ženska.” I tako, hineći (samoj sebi valjda) samopouzdanje jer sam nova, a znam kamo trebam ići (hej! uspjeh samo takav!), koračala sam među ljudima u kimonima da dođem do svlačionice. „Izgledalo je kao da sam oduvijek ovdje”, pomislila sam, iako vjerojatno, nikoga to nije bilo briga. U svlačionici komešanje, brbljanje, cure se presvlače, pričaju o vikendu, oblače jakne (haori), hlače (zubon), vežu pojaseve (obi). Dolazi i prijateljica, upoznaje me sa nekim curama. „Sve su jako vesele, pristupačne, drage”, pomislila sam. Oblačim svoju novu trenirku i majicu. Spremna sam!

Ulazim sa ostalima u dvoranu. Najgore od svega mi je bilo što prijateljica i ja nećemo zajedno vježbati, jer „tečajci” i „stariji” vježbaju odvojeno iz više nego očitih razloga, kao što su utreniranost i razina znanja. Nisam sigurna zašto mi je to bilo strašno. Ili sam bila sramežljiva (što je za osobu u 30-ima malo neobično) ili me bilo strah (da ću biti „najgora od sve djece”). Stali smo u krug, nas desetak i dva učitelja (Senseia). Ako me pamćenje dobro služi prvi trening i nije bio klasični trening, već samo kratko upoznavanje sa poviješću Kempa, samom idejom Kempa i nešto zagrijavanja, istezanja i aerobnih vježbi. Godinu dana nakon, svi su mi se treninzi sa tečaja nekako stopili u jedno i pomiješali. Jedino što se sjećam sa jednog od prvih treninga bio je glas jednog od Senseia koji je govorio za vrijeme trbušnjaka (nas 10 ili 12, svatko je brojao deset): „Sad ćemo vidjeti tko je ozbiljan i tko ne odustaje.” To mi se malo učinilo kao da smo u vojsci, ali nije bilo važno, jer sam ja već tada znala da ne odustajem. I napravila sam tih stotinjak trbušnjaka, iako sam trbušnjake zadnji put radila… Ahm… Pa, ne sjećam se točno kad. I umirala sam, ali sam znala: „Od ovoga ja NE odustajem!” U drugoj polovici dvorane „stariji” su imali svoj trening. Bacila bih povremeno pogled da vidim što se tamo događa. Prvi put kad sam ih pogledala bili su izvodili nešto što je meni izgledalo kao Tai Chi (meni koja je Tai Chi vidjela samo na televiziji). Činilo mi se lijepo, jako graciozno, smirujuće, meditativno i zanimljivo (koliko sam na sekundu ili dvije uspjela vidjeti). Sve u svemu, zakačila sam se, to je bilo to, nema nikakve teorije da odustanem. I nisam.

Dolazila sam svaki ponedjeljak i svaku srijedu. Svaki je trening bio zanimljiv i drugačiji, jer nikad ne znaš što te čeka kada uđeš u dojo. A najbolje od svega, počela sam se osjećati bolje, i fizički i mentalno. Tečaj od dva mjeseca proletio je u roku keks. Sa stečenim znanjem, krenula sam na redovni trening zajedno sa još nekoliko divnih ljudi koji su mi od tog tečaja, pa sve do danas, godinu dana poslije, svakim danom sve više dragi. Iako se ne sjećam u potpunosti prvog treninga na tečaju, prvi redovni trening mi je jako živo ostao u sjećanju. Možda ne u strukturi i radnji, ali svakako u osjećaju, prvo tijekom treninga, a zatim i nakon.

Ružica Strelar, Yokasei

Učini nešto za sebe u 2018

Već standardna uzrečica koju čujemo posvuda. Učini nešto za sebe. Što je najbolje što možemo učiniti za sebe? Kupiti stan ili obrazovanje? Kupiti bolji auto ili odjeću?

Naravno da ne. Najbolje je učiniti nešto za svoje tjelesno i mentalno zdravlje, za svoj unutarnji mir. Za svoju dubinsku sreću koja nikada nije materijalne prirode.

Ako nikada nisi vježbao Kempo, a želiš mentalni mir i tjelesnu kondiciju najbolje je da prvi korak prema tom cilju bude Osnovni tečaj Kempa

Snaga i čvrstoća kao u Judu i Ju-jutsu, tečnost kao u Tai Chi-u i Aikidu, energičnost kao u Karate-u i Tae Kwon Do-u, meditacija u kretanju, to je Kempo danas!

U malim grupama osnovni tečaj Kempa je idealan za početak vježbanja Kempa kojeg uvijek percipiramo kao Put – put čistoće uma, tijela i govora. Put mira, sklada i mudrosti.

Ne propusti i vidi detalje tečaja i rezerviraj mjesto.

Kempo masaža

Masaža postoji koliko i ljudi. Neke slike u egipatskim piramidama demonstriraju tehnike masaže ruku i stopala. Masaža kao metoda liječenja je starija i od same medicine. Ono što se danas događa u modernom svijetu je isticanje pojedine vrste masaže kao jedine prave, mistificiranje masaže, a pogotovo ako tehnike dolaze s dalekog istoka. Neispravno je reći da je jedna vrsta masaže bolja od druge – masaža je samo alat koji se koristi u svrhu ispravljanja lošeg stanja osobe koju se masira.

Čitaj dalje >>>

Svaki početak je težak – otvori se novim stvarima

Najvažnije je da imamo želju za promjenom.

Ako nikada ne izađemo iz naše zone komfora, nikada nećemo naučiti ništa novo, nikada nećemo iskusiti ništa novo, već ćemo zauvijek biti u jednoj te istoj “kaljuži” vlastitih illuzija. Potrebno se otvoriti prema novim stvarima i dati im malo vremena kako bismo mogli vidjeti imaju li smisla ili ne.

Ukoliko je Kempo nešto novo i strano i neobično i čudno – u glavama se odmah javlja strah od nepoznatog i nepoznatih ljudi, ali javlja se i otpor prema kretanju ili vježbanju. Ipak vježbanje je teško, treba se znojiti, bole mišići – a sad mi je tako fino u stolici ili na kauču dok čitam ovo, toplo mi je, ništa me ne boli… u zoni sam najudobnijeg komfora. I lijepo je filozofirati i čitati o nečemu – bio to Kempo, Karate, Yoga ili meditacija, ali pokrenuti se i vježbati, meditirati ustrajno, to je već jako teško. 

Osnovni tečaj Kempa

Osnovni tečaj Kempa- početna meditacija za smiraj uma prije početka treninga.

I zato treba uložiti energiju s vjerom da će trening donijeti bolje zdravlje i otvoreniji i veseliji um neopterećen zaista nevažnim stvarima.

Uložena energija se vraća višestruko kroz poletniji pristup životu, kroz fokusiraniji um, kroz samopouzdanje u kriznim situacijama. Ukratko život je daleko ljepši i pun mogućnosti nakon treninga.

Nakon svakog Kempo treninga u zraku stoji veliki plus ili pozitiva koja struji kroz svakog koji trenira Kempo.

Kad se čvrsto odluči napraviti nešto za sebe, raditi na sebi što tjelesno što mentalno ili duhovno – onda poteškoće dolaska na trening ili na osnovni tečaj Kempa nestaju netragom.